Kažu, "gasi se poznata televizija". Kada mi je odstreljen tadašnji urednik, rešio sam - i ostvario to, da napustim zemlju. Potom sam bio glup da se vratim. Sada ... kao da je bilo nekad...

Često mi je, sa onim svojim večitim osmehom, objašnjavao kako će otići: "Znaš, dušo, samo će me naći za pisaćim stolom. Kad neko uopšte primeti da me nema danima. Ili ako komšije osete neprijatan miris..."

Nije se bojao odlaska. Bojali smo se mi, koji smo imali čast da mu budemo prijatelji.

Otišao je upravo tako kao što je i rekao. U sred pisanja. Samo što je dama sa kojom je tada ćaskao shvatila da ne odgovara, alarmirala prijatelje i vrlo brzo je otkriveno da je umro. Baš kao što je i živeo. Pišući.

 

Jedna od knjiga na samom vrhu lične biblioteke (jer Brodski je lepo rekao "da na vrhu nema hijerarhije") jeste delo američkog esejiste i polemičara Kristofera Hičensa "Bog nije veliki" ("God is Not Great"). Kada je izdata, pre četiri godine (kod nas je publikovana 2009. u izdanju "Peščanika"), ateisti širom sveta, a naročito u Srbiji dobili su moćno i argumentovano štivo za borbu protiv sve izrazitije klerikalizacije društa i povampirenja praznoverja.

Dame i gospodo narodni poslanici, U demokratskim zemljama je uobičajeno da program vlade sledi iz izbornog programa one političke grupacije koja je dobila poverenje građana. Mi želimo da u Srbiji uspostavimo demokratske odnose i utoliko smatramo da je prirodno da onaj program sa kojim je Demokratska opozicija Srbije dobila dvotrećinsku većinu na prethodnim izborima, iz koje većine proističe i ova skupština, da taj program zapravo predstavlja i program ove vlade.

 

Iskreno sam potresen. Prisećam se nezaboravnih momenata, druženja, koncerata...

 Koncert sa Sextetom na Kolarcu 1982 imao je neočekivanu predigru. Čekao sam Clarka na aerodromu. Svi putnici sa tog leta su prošli, ali  njega nije bilo. Dolazio je sa suprugom Holanđankom, pa sam imao buket cveća za damu.

Nakon nekog vremena pojavila se gospođa koja je pitala da li neko čeka Clarka. Kada sam rekao da sam to ja, rekla je da on neće doći. Odnosno da je stigao, ali neće da napusti aerodrom, jer se interesuje za prvi mogući let ka nekom gradu u Evropi. Objasnila

Naizgled nema puno sličosti između sudbine ove dvojice košarkaša. Igrali su za suprotne strane večitih. Živeli različite živote, stradali na različite načine, razlikovali se po temperamentu. Nisu bili slični ni kao igrači. Kad je jedan nesrećno okončao karijeru, drugi je započeo. Jedan je bio deo vesele i šarene slike osamdesetih, drugi je sijao u mraku devedesetih.

U ponedeljak uveče je u svojoj 100-oj godini preminula Mip Gi (Miep Gies), poslednja preživela među zaštitnicima Ane Frank (Anne Frank) i žena koja je sačuvala njen dnevnik, živi spomenik stradalima tokom Holokausta i strahota Drugog svetskog rata.

Gospođa Gi nije tražila priznanja za to što je, zajedno sa svojim suprugom i troje drugih, skrivala Anu Frank, njenog oca, majku, stariju sestru i četiri druga holandska Jevreja tokom 25 meseci nacističke okupacije Amsterdama. Ali njen plemeniti čin je postao poznat u javnosti tek nakon objavljivanja njenih memoara.

Kada je Gestapo otkrio skrovište u kancelariji Otoa Franka, 4. avgusta 1944. i uhapsila osmoro stanara koji su se tamo skrivali, iza njih je ostao samo Anin dnevnik. Rukopis pripoveda o životu u toj prostoriji iza pokretne police za knjige i o intimnim mislima i nadama mlade devojke. Gospođa Gi je spise skupila i sakrila ih, nepročitane, nadajući se da će se jednog dana Ana vratiti i tražiti ih natrag.

 

 

Wiki, Novi Sad raid: On 20 January, Novi Sad was completely surrounded and placed on curfew. Its telephone and telegraph lines were cut. The city was divided into multiple areas of responsibility, with a different officer tasked with organizing the round-ups in each. Placards sprang up on buildings, warning citizens against going outdoors, except to buy food. Feketehalmy-Czeydner summoned the local authorities and announced that the Royal Hungary Army would "take charge and clean things up" over the next three days. The raid began the following day. Between 6,000 and 7,000 people that were considered "suspicious" were arrested and taken to have their papers examined. Others were detained on account that they had no papers. Most were released, but at least 40 were taken to the banks of the Danube and shot.

"The massacre was conducted systematically," the historian Leni Yahil writes, "street by street." Many of the soldiers were visibly intoxicated. Survivor accounts, delivered after the war, attest to the brutality of the killings. A woman recalled how, on 23 April, a soldier entered her apartment, demanding to know her family's religious affiliation. The woman told him that she and her family were Orthodox Christians. Infuriated, the soldier called her a "stinking Serb" and killed her five sons. Thousands of men, women and children were imprisoned and interrogated at the Sokolski Dom, one of the city's main cultural centres. Many died during their interrogation.

Temperatures reached −29 °C (−20 °F). Victims were brought to an area known as the Štrand, along the Danube, and shot with machine guns. Their killers then broke up the frozen river's ice sheets with artillery fire and tossed the bodies into the water. According to another account, the victims were forced to tread the ice sheets, which were then shattered by shelling from the shore, causing them to fall into the freezing water and drown. The killings only ceased after four days, when the city's Lord Lieutenant, László Deák, bypassed the curfew and alerted the authorities in Budapest. He returned with orders that the massacre was to come to an immediate halt. Feketehalmy-Czeydner ordered that all executions be stopped by 9:00 p.m. Deák's mother was among the victims. "The randomness and senselessness of the operation were evident especially by the fact that it hit not one single functionary of the Yugoslav Communist Party," the historian Krisztián Ungváry writes.

 

 

 

Umro je veliki Čovek i Glumac, Bora Todorović

Sve što o njemu ima da se kaže je on već ispričao svojim glumačkim majstorstvom.

Za mene je pad Miloševića bio trenutak kada je Bora Todorović, u Beogradu, izašao pred nepreglednu masu ljudi i rekao: "Deco, ponovo radi bioskop!"

Večna slava i hvala Luki Labanu, Đenki...svim onim likovima i ličnostima zbog kojih nikada nećemo zaboraviti velikog Glumca, Boru Todorovića, čoveka koji je sa nama delio svoj život.