Pre godinu dana je otišla Tanja.
Čini se da je nema mnogo duže od te jedne godine. I da je istovremeno ta godina prošla kao tren.
Čudno je vreme u kome nema nekoga ko je našim vremenima uvek pripadao. Bio tu negde. Činio se neodvojivim od postojanja. Prosto, bio deo nas i vremena u kome živimo.
I sad ga više nema.
A to je tako nestvarno, iako stvarnost ne laže.
Lažu sećanja koja ne mogu da umru.
Naročito ona poslednja, ona koja odbijaju da se utope u mraku zaborava. I uporno žive u sitnicama. Pomisliš da više nema Tanje, i samo ti bljesne njen osmeh i poluzatvorene od smeha oči. Tako se ne smeju onih kojih nema.
Većina od vas se dobro seća sarajevskih Nadrealista. Ipak ću vas podsetiti na jednu epizodu. Parafraziraću po sećanju.
Dr Nele Karajlić u ulozi TV reportera: Dragi gledaoci nalazimo se pred vratima jednog od solitera na Grbavici, evo pozvonićemo, pritiska zvonce, da vidimo kako žive i kako se snalaze naši sugrađani. Vrata se otvaraju, scena prikazuje ukućane, mislim da je domaćin bio Branko Đurić (?), kako glođu noge od stolica. Dobro veče, kaže Dr Nele, domaćin ne ispuštajući poluoglodanu nogu od stolice, odgovara, dobro
Gost autor OtacPoZakonu - Simeun, emailom
...Ovih dana je neka vrsta godišnjice smrti velikog srpskog (crnogorskog) pisca Borislava Pekića (1930-1992). Njega nisam lično poznavao, mada je često dolazio u kuću Miše Davida u Višegradskoj, kad i ja,družeći se sa Mišinim bratom Filipom. Tu se konstantno sastajalo društvo koje su sačinjavali još neafirmisani umetnici: Mirko Kovač, Danilo Kiš, Leonid Šejka, Goran Paskaljević, Borislav Pekić...
Mnogo više sam o njemu saznao od Omilja Glišića,advokata i našeg komšije,čija je sestra Ljiljana,
Veća sramota za Vojsku Srbije od toga što joj je Vulin ministar je jedino ta što se navršilo 13 godina od dana kada su u vojnom objektu "Karaš" na Topčideru, gde su bili na straži, ubijeni gardisti Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović.
Sramotu kojoj se država Srbija i njena vojska smrću ova dva mladića samoizložila ne mogu da prikriju ni da nadlete nikakvi migovi.
Porodice Milovanović i Jakovljević zaslužuju istinu o pogibiji svoje dece i procesuiranje krivaca. A Srbija ukoliko, makar deklarativno, želi da se predstavi kao civilizovana zemlja - Draganu i Draženu na mestu na kom su ubijeni u najmanju ruku duguje makar spomen obeležje!
Wiki, Novi Sad raid: On 20 January, Novi Sad was completely surrounded and placed on curfew. Its telephone and telegraph lines were cut. The city was divided into multiple areas of responsibility, with a different officer tasked with organizing the round-ups in each. Placards sprang up on buildings, warning citizens against going outdoors, except to buy food. Feketehalmy-Czeydner summoned the local authorities and announced that the Royal Hungary Army would "take charge and clean things up" over the next three days. The raid began the following day. Between 6,000 and 7,000 people that were considered "suspicious" were arrested and taken to have their papers examined. Others were detained on account that they had no papers. Most were released, but at least 40 were taken to the banks of the Danube and shot.
"The massacre was conducted systematically," the historian Leni Yahil writes, "street by street." Many of the soldiers were visibly intoxicated. Survivor accounts, delivered after the war, attest to the brutality of the killings. A woman recalled how, on 23 April, a soldier entered her apartment, demanding to know her family's religious affiliation. The woman told him that she and her family were Orthodox Christians. Infuriated, the soldier called her a "stinking Serb" and killed her five sons. Thousands of men, women and children were imprisoned and interrogated at the Sokolski Dom, one of the city's main cultural centres. Many died during their interrogation.
Temperatures reached −29 °C (−20 °F). Victims were brought to an area known as the Štrand, along the Danube, and shot with machine guns. Their killers then broke up the frozen river's ice sheets with artillery fire and tossed the bodies into the water. According to another account, the victims were forced to tread the ice sheets, which were then shattered by shelling from the shore, causing them to fall into the freezing water and drown. The killings only ceased after four days, when the city's Lord Lieutenant, László Deák, bypassed the curfew and alerted the authorities in Budapest. He returned with orders that the massacre was to come to an immediate halt. Feketehalmy-Czeydner ordered that all executions be stopped by 9:00 p.m. Deák's mother was among the victims. "The randomness and senselessness of the operation were evident especially by the fact that it hit not one single functionary of the Yugoslav Communist Party," the historian Krisztián Ungváry writes.
Vaske i još poneki od vas znaju više o njegovoj novinarskoj karijeri. I poznavali su ga duže i drugačije nego ja. Ja sam ga upoznala tek pre nešto više od dve godine, kada smo se okupili u „prvoj postavi" e-Novina. I od tada - iz dana u dan, chat-mail-chat-mail... Do nedavno.
U životu nijednog namćora nisam uspela da zavolim, a ovog jesam. Jer je bio iskren do koske i kad je valjalo i kad nije, i kad je grešio i kad je bio u pravu.
I jer je bio najbolji urednik deska kojeg je zemlja videla, evo dodaje Vaske.
ČOVEK
Ubijenog čoveka nisam poznavao. Upoznali smo se nekoliko puta. Nekoliko puta smo razgovarali, više puta govorili i slušali u istoj prostoriji (nije obavezno da je bila prostorija) sa još nekim ljudima. Generalno znao sam ga koliko i većina novinara koji su se 'bavili' Kosovom. Ali ga nisam poznavao. Neke kolege i dragi prijatelji su ga poznavali prilčno dobro.
Mene je podsećao na jednog drugog čovekaiz javnog života. Po