Tek, tako... morao si da odeš zato što si imao srce veličine Lavljeg, a bio si samo Ris!
Siguran sam da u mačijem raju nikoga nećeš ostaviti ravnodušnim, kao što ni ovde, nikoga, ko te je video, nisi ostavio ravnodušnim.
Godspeed My Friend!
Očekivao sam da će povodom smrti Vlade Petrića (13.11.2019, Beograd), jednog od najvećih teoretičara filma kod nas i u svetu, neko stručan da se javi prigodnim tekstom, ali je moje očekivanje ispalo uzaludno. Budući da nisam ni malo kompetentan da o Vladinom stvaralaštvu stručno pišem, ovo je prilika da se setim par situacija kada sam se s njim družio.
Pre toga, nekoliko biografskih beleški za one koji o Vladi malo
Kažu da je blog lični dnevnik, pa onda neka bude.
Imala je tada samo nekoliko meseci života više od mene. Upoznali smo se u selu. Došla je početkom tog leta kod svoje rodbine. Ja sam svako veče posle celodnevnog posla po njivama trčao na košarkaško igralište u školskom dvorištu da proverim ima li ko bolji, a ako nije bilo onda bar da potvrdim svoje mesto na tronu.
Svi su je gledali kao uobraženu Beograđanku što nikako nije bila ali je na fin način puštala sve oko sebe da misle šta hoće totalno ignorišući zle jezike.
Čovek nije niotkuda dok mu neko mrtav ne počiva pod zemljom.
(Hose Arkadio Buendija u Sto Godina Samoće, G.G. Markes)
U sredu, 17. novembra, u 12 časova, u Beogradu, u prostorijama Srpskog književnog društva (Francuska 7), biće održana promocija časopisa za književnost i umetnost, »Tisa«, broja koji je posvećen pesniku, Vujici Rešin Tuciću.
Vujica je bio veliki pesnik. I još veći čovek. Spadao je među retke ljude koje, ako imate sreće, sretnete zato da bi ste videli da priroda ne može uvek da stisne sve što da u šaku tela.