Pustite me odmah i prvo da malo jadikujem. I da pozajmim naslov od Tina*, jer sam od silne zlovolje u totalnoj inspirativnoj blokadi što se tiče blogovanja. Poslednji pljuskovi i poplave su dolili kap u prepunu čašu, i moj pogled na natopljenu baštu koja je nesalomivo i nenad*ebivo leglo komaraca, baca me u odvratan bedak, tako da moram da se izjadam, iako sam u prošlom javljanju odolela tom iskušenju. Možda će još nešto biti od ovog leta, ali ja se osećam tako kao da je već prošlo, i da je sve propalo.
Godinama sam prijateljima prepričavao jedan tekst iz novina (Ekspres politika , mislim da se rubrika zvala 'Priče iz sudnice). 'Filmska' priča. Možda više pozorišna, rekao bih.
Priču sam napisao zamišljajući Glogovca u glavnoj ulozi. Likove zamišljam na osnovu ljudi koje srećem, koje gledam. Žao mi je što nisam bio bolji pisac i što ovaj tekst nije došao do pozorišta u kojem bi on bio Ilija.
Vozeći Ustaničkom ulicom džip BMV iz pravca Bulevara kralja Aleksandra prema Ulici Vojislava Ilića, iza raskrsnice sa Ulicom Mihajla Todorovića Aleksandar Mitrović
морам да купим мањи тв. баш мали. за фиоку.
Džek Tramijel*: "Radimo za mase, a ne za klase!"
Kada je godine 1937, ozbiljni i uvaženi profesor Oksfordskog univerziteta Džon Ronald Rejel Tolkin objavio, posle više priloga iz filozofije, neobičan roman o patuljcima, džinovima, čarobnjacima, zmajevima i naravno, hobitima - "Hobit" ili "Tamo i natrag" - nije mogao ni da sanja da će vilinski svet osvojiti mašine budućnosti.
Kažu da je o pokojnicima dobro pričati sve najbolje.
Netačno.
To - najbolje, ne umemo mi, to će bolje anđeli.
A ni ovo prvo nije tačno
Pokojnik je onaj koga zaborave.
Sećam se da sam prvo Vas zapazio od svih poslanika opozicije kao pravog, bezkompromisnog borca protiv komunističkog ludila Slobodana Miloševića i njegovih satrapa. Tada sam poželeo da se svrstam uz takve ljude po cenu gubljenja glave.
Sećam se da ste se jedini iz rukovodstva tadašnje stranke priključili demonstracijama protiv izborne krađe
...zato što je smrt u pravom smislu reči sveopšti i nepobitni događaj: jedino u što smo odista sigurni - iako ne znamo dan i čas, zašto i kako - jeste da moramo umreti. U tom pogledu, smrt izgleda radikalnija od života.
Nije li značajno to što u Francuskoj postoji Institut za život ali još ne Institut za smrt? Treba se setiti upozorenja koje je dala Gospođa de Sevinje u svom pismu od 23. Februara 1698: Kakvo
Ovaj tekst je trebao da ide prošlog meseca
,U nekom perodu odrastanja, ukoliko si neko želeo da budeš deo društva, koje je obećavalo ( kada si ih posmatrao I slušao njihove priče),
pre svega dobar provod, ispunjenje nekih želja,za koje si mislio da ne možeš dostići na drugačiji način),
znači dobra svirka,žurke, , otkrivanje ( a i sada) misterioznog a poželjnog ženskog sveta, i nikakve prepreke ili zabrane
Taj dan .., odnosno pravilnije je reći to veče, ma u stvari može da stoji i taj dan, šta ima veze .., e pa taj dan je jedini vremenski interval moga života koji sam u pedesetak teza bacio na papir.
Inače pamćenje imam krajnje selektivno, ali to što prođe te nekakve moje prioritetne filtere pamtim i dugo i u širokim zahvatima, takođe odlično pamtim i detalje, kao i periferiju događanja.
No zato npr. napamet znam samo tri telefonska broja.
Iako je tema bloga jedno veče/dan, u priču su se ubacile i druge stvari - detalji o ruti kojoj smo išli, događaji koji su vezani za određena mjesta, kratke i duže priče o ljudima koji su posredno ili neposredno vezani za temu i vjerovatno još po nešto.
Tako da sve u svemu pisanje se, kao što to obično i biva, otelo kontroli i otišlo u stranu od prvobitne namjere.
No šta je tu je -bujrum.