Profesoru Vojinu Dimitrijeviću.
Sve što bih o njegovoj biografiji mogao da napišem bilo bi copy/paste sa izvora na web-u, te samim tim nepotrebno.
Dovoljan je link:
Preminuo Vojin Dimitrijević
Izvor: B92
Profesor međunarodnog prava i direktor Beogradskog centra za ljudska prava Vojin Dimitrijević
Velikoj umetnici.
Diva srpskog glumišta Olivera Marković preminula je danas u Beogradu, posle duge i teške bolesti, u 87. godini, saopštilo je Narodno pozorište.
U septembru, oktobru i decembru prošle godine u Srbiji je definitivno uspostavljen nacionalni konsenzus o demokratskoj budućnosti naše zemlje. Oko te snažne vizije cela nacija se ujedinila, kao retko kada u istoriji.
Danas se ne primećuje previše od tog poleta i te energije. Naše društvo kao da je izgubilo zajednički cilj, kao da se opet podelilo na interese i diskusione grupe. Jedni prete štrajkom, drugi štrajkuju, treći teoretišu o razlozima za i protiv.
U čemu je stvar?
Otišla je još jedna od filmskih legendi, čini mi se poslednji član Divlje Horde, jedan od ljudi zbog kojih sam voleo američki film 50ih i 60ih.
Oskara je dobio 1955. za ulogu u filmu "Marti" Delberta Mann-a , ali je ostao u sećanju i po ulogama u "Odavde do večnosti" (1953) Freda Cinemana, "Loš dan u Blek Roku" Džona Stardžisa (1955), "12 žigosanih" Roberta Oldriča (1967)...
I naravno u nečem najboljem što je Pekinpo ostavio iza sebe.
Prošlost je čudna stvar, kao i sećanje. Selektivno. Sećamo se uglavnom bliskih i prijatnih događaja, ili pak onih izrazito teških i neprijatnih. Zanimljiva je stvar kad su sećanja i prošlost u pitanju da se po nekad setiimo i onoga što smo potisnuli, a decenijama nam nije palo na pamet.
Čitam danas "Politiku" i negde na 19. strani naiđem na tekst o tome kako je obnovljena kafana "Tošin bunar", zapravo, "Džakarta", kako se zvala u mojoj i mladosti joše desetina hiljada nekadašnjih žitelja i žiteljki "Studenjaka" na Novom Beogradu.
U reportaži o obnovi kafane, ima malo preterivanja, poput onog da su tu dolazili Tito i Sukarno, ali ne nikako da je imala sjajan roštilj i da su se u njoj dobro zabavljali studenti, naročito nakon položenog ispita ili diplomiranja.
Прошле седмице преминуо је Драган из биоскопа. Тај је биоскоп, причало се, имао највеће платно у СФРЈ до изградње Сава центра. Биоскоп Звезда у Бору.
Драган Стојановић (1942–2013)
Danas je osam godina od kada je otišao u neki bolji svet Arhitekta BogdanBogdanović i ponavljam tekst koji sam tada napisao o tome kako je on govorio arhitekturu …
Beogradska arhitektura u samotraženju sopstvenog izraza, drugačijeg od onog pre, dostigla je evropski standard, pre svega kao repetitivni dizajn. Bez uopštavanja događanja u izgradnji grada moguće je reći da se nije dogodio pomak unapred u nalaženju autentične Beogradske arhitekture. U prvom planu je forma i istraživanje lika zgrade kao prevashodni izazov. Nije to produkt ovog trenutka ili bliske prošlosti, traje već nekoliko decenija, ne samo u Beogradu, planetrana je to pojava a lokalni arhitekti su prilježni sledbenici tog trenda trudeći se da budu učesnici u kvazi spektaklu. Pokušavaju da individualizuju svoj projekat ne bi li bio uočen u ovdašnjoj nevelikoj produkciji, uslov je da izgleda drugačije, čak nasuprot logici ili zemljinoj teži ponekad. Očituje se taj trend kroz nekoliko desetina izgrađenih zgrada koje su u tom nadmetanju nesumnjivo stasale da budu učesnici u svetskoj trci i budu na bini gde se spektakl odvija. U skladu sa savremenim viđenjem i poimanjem arhitektonskog iskaza u svetu. Ipak, sve pomalo liči na damu koja svoje nedostatke vešto pokriva majstorijama šminkera, plastične hirurgije, silikonskim dodatcima, bojama i garderobom.kakav uspeh, srušiti takvu tvrđavu!" (Stih iz pesme Danila Kiša)
Borka Pavićević je bila balkanska svetionica.
Ljudska mera hrabrosti, pokreta otpora, gradjanske emancipacije...
Jedna od retkih čuvara obraza Srbije, Beograda, kulturne dekontaminacije...
Misleća i avagardna