човек кога смо сви волели.
Био је ерудита, свезнадар, полихистор, шмекер, зајебант и пријатељ. Волећамо га и сећати се.
Једнa од „бон-тон" порука која се код мене никако није примила, јесте она о негледању у људе. Збиља, неотесано је, али када немам другу преокупацију не могу да не гледам и не видим лица на улици, у аутобусу... (Нешто међу људима и у људима тражим, можда и не знам шта.)
U izveštajima o ubistu štićenika crkvenog centra za suzbijanje narokmanije, koga je ubio protojerej Branislav Peranović, mediji kao da se plaše ispričati šta se to sve dogodilo, kako se dogodilo, gde je ludi pop ubio štićenika, ko je vlasnik tog nadrilječilišta, na čijem je zemljištu ono podignuto, koliko ima takvih centara u eparhiji šabačkoj,da li ga (ih) je ikada obilazila zdravstvena inspekcija, da li je Peranović imao crkveni blagoslov da "leči", zašto nije rasčinjen kad je ranije belodano dokazano da je štićenike podvrgavao najtežoj torturi, nego mu udeljen isti posao i slične stvari.
За мојом мајком, за мојим оцем, за мојим братом и осталима који су ми били драги а умрли су, остали су различити папири, исечци из новина, фотографије, писма, лекарски рецепти, дијагнозе, албуми, војни картони, књижице, чланске карте, плакете, па чак и споменари...
Slučajno znam. Imao sam poslednjih godina nekoliko vrlo teških operacija, po sedam sati, po tri sata i morao sam da budem uspavan. Poslednja rečenica koju sam jednom prilikom izgovorio doktorki koja me je uspavljivala bila je: „Gospođo doktor, jeste li naručili buđenje?“(smeh) I ona ti kaže diši, diši, diši i ti dišeš i uđeš u nešto crno, iza čega nema ničeg. Crno. Ništa. Ne postojiš. To je smrt. Nekoliko puta sam doživeo osećanje smrti, baš prave smrti. Tako smrt izgleda, tako mora da izgleda. Jedino je jebeno da se ne mučiš pre nje, ali to ne ulazi u ovu priču. Oni koji veruju u reinkarnaciju pitaju me šta bih voleo da budem u sledećem životu, a ja im odgovaram „ponedeljak“. Volim ponedeljak, stvarno. Tada počinje sve. Možda neko kupi sliku, možda neko plati tekst… (smeh).
Da je živ, danas bi Zoran Đinđić napunio 61 godinu. U proteklih deset godina naslušali smo se svakakvih priča o ubistvu prvog demokratskog premijera Srbije. Iako najvažnije pitanje - ko je naručilac tog zločina - još uvek nije rešeno, mene fascinira i činjenica da do danas još uvek nije postavljeno i istraženo jedno drugo, sasvim normalno i logično pitanje: kakva je i da li postoji odgovornost najbližih Đinđićevih saradnika?
Kako je moguće da u Japanu ministar saobraćaja momentalno podnese ostavku kada voz zakasni nekoliko minuta, a u Srbiji ne postoji ni pitanje o moralnoj odgovornosti najbližih saradnika Zorana Đinđića i posle deset godina od njegovog ubistva?!
Na današnji dan,
pre četrdeset osam godina,
u Borbi je objavljena vest:
"Mladi beogradski književnik i dobitnik Oktobarske nagrade grada Beograda za 1960. (za zbirku "Vatra i ništa", "Prosveta", Beograd) nađen je u nedelju mrtav. Posle uviđaja organa SUP, utvrđeno je da je Miljković izvršio samoubistvo. Istraga povodom ovog slučaja je u toku."
Istraga je
Školski brod Galeb, nekada ponos naše mornarice i mesto istorijskih zbivanja, rđa u riječkom brodogradilištu "Viktor Lenac" čekajući neke bolje dane koji ko zna kada će doći.
...zato što je smrt u pravom smislu reči sveopšti i nepobitni događaj: jedino u što smo odista sigurni - iako ne znamo dan i čas, zašto i kako - jeste da moramo umreti. U tom pogledu, smrt izgleda radikalnija od života.
Nije li značajno to što u Francuskoj postoji Institut za život ali još ne Institut za smrt? Treba se setiti upozorenja koje je dala Gospođa de Sevinje u svom pismu od 23. Februara 1698: Kakvo