Била једном...
Ili: moj takozvani lični problem s "reformisanim" Dačićem
Na početku, voleo bih da se razumemo: ovo nije tekst o Ivici Dačiću.
Reformisani Dačić samo je povod ― iako mu se ne može sporiti da je potpunom rehabilitacijom SPS-a uspeo nešto što se koliko juče činilo kao mission impossible ― ovo je tekst o nama: nereformisanima, zaostalima u lošoj prošlosti, o nama (zlo)pamtilima, jednostavnije rečeno: kočničarima sveopšteg progresa…
Naš problem, naravno, nije toliko što je Dačiću oprošteno sve ― problem je u tome što nama nije oprošteno ništa.
Kažu, "gasi se poznata televizija". Kada mi je odstreljen tadašnji urednik, rešio sam - i ostvario to, da napustim zemlju. Potom sam bio glup da se vratim. Sada ... kao da je bilo nekad...
Vidim na netu posvuda vest da je grupa pozorištanskih umetnika predložila da se Trg Republike poništi i da se placu vrati stari naziv od pre Drugog svetskog rata tj. da bude opet Pozorišni trg. Gradska komisija za spomenike i nazive prostora po kojima se Beograđani kreću će razmatrati predlog i do kraja meseca, po svoj prilici će predlog i usvojiti.
Nemam ništa protiv tradicije i očuvanja tekovina gradskih iz prošlih vremena ali ipak, stvaranje Republike umesto Kraljevinje je značajan događaj u životu grada i naroda celog te bi se o tome moglo ali i moralo povesti računa i naći načina da se aktuelnom trendu zabašurivanja ko je šta za vreme Drugog svetskog rata radio priđe razložno i bez preteranih emocija, ako su emocije uopšte u pitanju. To što su komunisti ustanovili Republiku i učinili jedan značajan korak unapred ne bi smelo da zamagli oči savremenicima koji komunizam ne vole, oni jesu učinili, pošto su pobedili fašiste, korak unapred i zaorali stazu po kojoj i danas država sa sve narodom hoda, pa i ovi što predlog dadoše a i komisija koja će o tome misliti i odluku donositi.
Naš dragi prijatelj Dragoljub Dinić, slikar iz Niša, dragoljub92, preminuo je noćas u niškoj bolnici, posle niza komplikacija i hirurških intervencija u poslednjih godinu-dve.
Sahrana će biti u petak u 12h u Nišu (ako neko zna više detalja, dodajte).
Одмах да кажем да је овај текст чисто субјективне природе. Не усуђујем се да кажем да је лирски запис јер је за тако озбиљну књижевну форму ипак потребно бити озбиљан писац, али свакако је прожет лирским тоновима, онолико колико ја умем да искажем било какве лирске тонове. И, самим тим, текст је необјективан, врло могуће и нерационалан, помало носталгичан и са приличном дозом жала за нечим што је прошло и више никада неће бити исто.
Најпрецизнији опис овога што следи је један цитат који је Плаузибел окачила у једном свом коментару неким сасвим другим поводом, а који гласи овако:
"Opažanje ili percepcija je psihički proces upoznavanja relevantnih svojstava pojava i predmeta oko nas. Opažanje je jedan od osnovnih psihičkih procesa, nije pasivno odražavanje stvarnosti, već uključuje povezivanje čulnih podataka sa ranijim saznanjem, njihovo kategorisanje i pridavanje značenja."
Па зато користим прилику у овом малом уводу да јој се захвалим на томе.
Voleo bih da mogu (kratko) da napišem ono što mnoštvo ljudi koji su ga pratili poslednjih decenija oseća.
Ne umem iako sam ga obožavao.
Bio je mnogo više od običnog pevača ili kantautora ili muzičara ili kompozitora ili slikara.
Ogroman opus je iza njega i teško je shvatiti da je sve to delo jednog čoveka.
Emocije, specifičan humor, moral, neverovatna muzikalnost i talenat, nagrade u zemlji i svetu, muzika za mnogo filmova, za pozorišne predstave, ogroman broj koncerata, desetine knjiga stihova, ploča, CD-ova, ...
Iako nije