Čitajući novine u delu čitulja naiđem na ovakvu:
Danas žalimo odlazak voljenog prijatelja Zdravog Razuma koji je bio sa nama mnoge godine. Niko ne zna tačno koliko je bio star s obzirom da je njegova krštenica davno zagubljena u birokratskoj crvenoj traci.
On će biti zapamćen po tome što se držao dragocenih lekcija „Znati kad se skloniti sa kiše“, „Zašto ko rano rani dve sreće grabi“, „Život nije uvek fer“, „Možda sam ja kriv“.
OK, OK, znam da je naslov odvratni izraubovani kliše. Međutim, nekad i klišei savršeno odgovaraju situaciji. Mislim da je to tako u ovom slučaju.
Sačekao sam 48 sata da vidim da li će nam se nebo sručiti na glavu. Nije, pa ko velim 'ajde da napišem koju o (zaista, ne pišem taj pridev olako) istorijskom meču odigranom u subotu 6. septembra 2008. u Jerevanu, Jermenija, u sklopu kvalifikacija za svetsko prvensto u fudbalu 2010. Jermenija-Turska (0:2). No, kao što (nadam se) taj kliše-naslov nagoveštava ovo je sve samo ne tekst o fudbalu.
Etrurci su predstavljali jednu od nadominantnijih civilizacija svog vremena. Njihova kultura, nauka i mistična saznanja u mnogim su aspektima nadilazili svoje savremenike, no istorija je htela da nestanu u dubini Vremena. Ono je potisnulo mnoga znanja o njima, ostavivši naučnike do današnjeg dana na muci u potrazi za odgovorima o nekadašnjim tajanstvenim vladarima Mediterana.
... To Nagual:
U našem sadašnjem društvu ljudi provedu dosta vremena u građenju nekakvih odnosa. Nekada ranije su se odnosi gradili na drugačijim principima. Sada se grade na ovdašnjim. I ti odnosi imaju svoje zakonitosti kreiranja. Bazirani su na pravilima društva. Dakle, kako izgleda kreiranje odnosa dvoje ljudi u ovom društvu (prikazano na metaforičkom primeru - vrlo, vrlo metaforičkom):
1. Dvoje ljudi se sretnu. Negde. Bilogde. I upoznaju se. Pozdrave se učtivo.
Bila je to jedna od onih situacija kakve samo život ume da priredi.
Godina '99. Bombardovanje taman završeno, mi se uveliko pakujemo da krenemo za Bocvanu i u pripremama za put krenem da se pozdravim sa društvom iz Radija.
Siđem, kao i uvek, na stanici pred "Lipom" kad, dugo neviđen prizor - stoji čovek i prodaje knjige. (Ko se ne seća, prodavci knjiga, izuzimajući polovne, devedesetih su bili skoro istrebljena vrsta).
Naravno da sam prišla da vidim šta se nudi i tu primetim tri sa krajnje neobičnim koricama. Simpatične, šarene - Boja magije, Svetlost čudesnog i Jednakost rituala.
Predobar (poslednji) intervju Milana Mladenovića iz 1993. Treba ga ponovo pročitati. Prošlo je 20 godina od onoga o čemu je Milan pričao i razmišljao, a što i danas stoji, kao da je u kamen uklesano. Intervju je napravio Rastko Šejić i objavljen je u nedeljniku "Intervju" 26. 11. 1993. pod naslovom "Ima još normalnih". Milan Mladenović govori o getu, ratu, granicama, razočarenjima i nadama... Milan je umro pre 19 godina, 5. novembra 1994, u 36. godini.
Stigao je i poziv Orsona Wellesa da dođem u Veneciju kao snimatelj u njegovom filmu Merchant of Venice, Mletački trgovac. Dogovoren je datum mog dolaska, Pročulo se to odmah u Zagrebu. „Dobronamjernici“, koji ga navodno dobro poznaju, savjetovali su me da budem oprezan s njime jer nikome ne plaća svoje obaveze. Svakako, prije bilo kakvog aranžiranja s njim moram tražiti ugovor. Meni se to činilo apsurdnim. Ja, anonimac, da tražim ugovor s Orsonom Wellesom pri prvom susretu. Kaj god.