ili Čovek Mog Života
Da je živ, Čovek Mog Života bi danas napunio 95 godina.
Da se ne uvredi čovek koji me je stvorio - moj tata... da se ne uvredi brat, da se ne uvredi (prvi) muž, da se ne uvrede sve moje ljubavi, da se ne uvrede svi značajni muškarci koji su moj život menjali, ulepšavali i ponekad kvarili - na dosadašnjem konkursu za ČMŽ-a, pobedio je Hoze Silva.
Ni kao dete nisam imala idola, omiljenog pevača, pevačicu, sportistu... uvek bi moje oduševljenje bivalo šire - Moka, Kića, Kaponja... Lola, Gabi, Bisera...
Данас је преминуо мој некадашњи одељењски старешина. Предавао ми је математику, сагоревао је на часу – није штедео ни себе, ни нас. Није ми био један од омиљенијих наставника, јер ми ни математика није била омиљени предмет. Једном сам плакао, толико ме је разљутио да сам плакао све време на путу од једне до друге школе, јер нисам имао стрпљења да сачекам педагога који је био у другој школи. Хтео сам истог часа да тужим наставника. Био сам седми разред, идем путем – а суза сузу стиже, јецам. Ево, сећам се тих суза и данас, али правог и ваљаног разлога за моје хистерично понашање и излив беса не успевам да се сетим. Још увек памтим његове рецепте исписане након неуспелих домаћих задатака: 3x1 вежбање дневно, пре оброка. Био је бескомпромисан. Забранио нам је да му ма какве поклоне доносимо. На крају осмог разреда, када смо изразили жељу да му поклонимо нешто за успомену, рекао је: „Мени је највећи поклон да положите пријемне испите и упишете жељене школе.” Тако је и било. Донео је преко сто ружа из сопственог ружичњака како бисмо сами направили букете за наставнице и другарице. Био је духовит. Био је посвећен свом послу. Били смо му последња генерација. Радио је са нама као да је био на почетку свог радног века – пун ентузијазма, наде, енергије. Тада нисам успевао да разумем његове методе – а из данашње перспективе бивају ми све јасније. Човек је покушавао да изгради систем који није постојао. Био је један од највећих радника које сам имао прилике да упознам. Сад разумем. Човек се читав свој радни век борио са ветрењачама. Недавно сам га срео. Рекао сам му да радим у школи, да сам сад са оне стране катедре. Само што није заплакао. Потапшао ме је по рамену, и, готово посрамљено, али одлучно, посаветовао: „Молим те, штеди се, штеди се колико год можеш. Не вреди, не вреди...”
Nikad više! Poslednji put pišem o njoj! Njega više nema, umro je moj drug, prijatelj, brat Zdenko! Voleo sam Jamu samo zato što je Zdenko bio tamo. Mogao sam i da ne pecam već samo da divanim s njim dok je histeričan kakav je već bio, neprekidno nešto seckao, ljuštio, rezao...pripremao klopu i to u količinama kao za četu vojske. Retko smo obedovali sami, uvek je pozivao ili Vladu i Goricu, ili bi naišao Tibor, Milan policajac je bio skoro redovan, pa Crnogorci, tri brata, svraćali su Nina i Peđa i moja žena je bila da proba njegove specijalitete. Uz to je neprekidno mleo,
Zašto? Zašto baš mi, već dugo, pitamo jedno drugo, moja sestra K. i ja? Dobri smo ljudi, nikad nikom nismo zlo pomislili, kamo li učinili! Zašto se baš nama dešavaju ovakve grozote? Nekoliko puta prisutna srednja sestra, daje odgovor: Ispaštamo grehe nekog našeg pretka, ili predaka, šta drugo?
U narodu egzistira izreka: Samo neka ide po redu, misli se na umiranje, na smrt. Svi smo je više puta čuli a uglavnom su je izgovarali stari ljudi, ponajviše žene, babe. Dobro se sećam da je moja baba Ljubica, koja je inače poživela do stote godine, malo, malo, ponavljala: E što me bog ne uzme, no mi uzima unuke i praunuke!
Једнa од „бон-тон" порука која се код мене никако није примила, јесте она о негледању у људе. Збиља, неотесано је, али када немам другу преокупацију не могу да не гледам и не видим лица на улици, у аутобусу... (Нешто међу људима и у људима тражим, можда и не знам шта.)
dvadeset prvog jula ove godine u petnaest časova biće dvadeset i pet godina od smrti zorana radmilovića.
u dvanaest časova, u podne - biće postavljena spomen ploča na jednom velikom stubu ispred zgrade u kojoj smo živeli.
najavila pre nekih mesec dana, ali evo ću ponovo za one koji bi hteli da dođu a zaboravili su ili nisu čuli, uz žaljenje što neki neće doći a hteli su (nego su sad već otišli nazad svojim kućama u belom svetu)
Juče, u novinama, nabasah na jednu sliku. A možda je i ona nabasala na mene ...
Dostojevski - naslikao Ernesto Sabato
Znao sam da je posljednjih petnestak godina svoju umjetničku žeđ gasio slikarstvom, ali nisam imao prilike da vidim išta od njegovih slika.
Kao pisac, za mene, je bio jedan od najvećih ... ikad. Krivo mi je bilo što ga nismo ispratili, onako kako to ovdje, na blogu, obično zna da bude
Prošao je još jedan 1. april.
Dan šale(?).
A šala (kao i batina) ima dvije strane...onaj ko vrši radnju i onog nad kome se vrši.
A ironija nekad zna da bude baš surova.
Moja baka je rođena 1920. godine kao jedinica (od roditelja jedinaca, imala je predispozicije da postane razmažena) i detnjstvo i mladost je provela u Zemunu.
Pričala je kako je išla u školu, kako su ih druga deca zadevala "Rac, Rac – magarac", kako su "prečanska jela grozna", kako se često išlo "na igranke", kako je njihov radio Telefunken nadjačavao
Nestadoše odjednom sve preporuke sa bloga!
Nema kategorije preporuči, nema broja preporuka uz stare blogove. Pojavili su se dugmići za Facebook, Twitter i još neke nepoznate mi aplikacije.
Dakle, sad valjda treba da idemo VAN bloga da bismo znali koliko je nešto čitano NA blogu??? Svašta!
Doduše, preporuke se (u trenutku pisanja) još vide u VIP listi