gost autor: moj tata :):)
(za jedan nestali svet, sa severoistoka Like)
Krajem 60-tih godina dva vršnjaka iz sela Milan i Mirko razgovaraju u Milanovoj kući. Sede za stolom i vode usporen dijalog u glavnoj prostoriji. U toj sobi koja služi kao dnevni boravak odvija se život ukućana preko celog dana i leti i zimi: kuva se, greje i loži vatra u peći, dolaze, primaju se, sede i razgovaraju posetioci, komšije, seljani i gosti iz daleka.
Mirko, zbog niskog rasta prozvan Mirkić, a sa nadimkom «Oljevac», bio je omalen, živahan
Predobar (poslednji) intervju Milana Mladenovića iz 1993. Treba ga ponovo pročitati. Prošlo je 20 godina od onoga o čemu je Milan pričao i razmišljao, a što i danas stoji, kao da je u kamen uklesano. Intervju je napravio Rastko Šejić i objavljen je u nedeljniku "Intervju" 26. 11. 1993. pod naslovom "Ima još normalnih". Milan Mladenović govori o getu, ratu, granicama, razočarenjima i nadama... Milan je umro pre 19 godina, 5. novembra 1994, u 36. godini.
Riders on the storm
Riders on the storm
Into this house we're born
Into this world we're thrown
Like a dog without a bone
An actor out alone
Riders on the storm
There's a killer on the road
His brain is squirmin' like a toad
Take a long holiday
Let your children play
If ya give this man a ride
Sweet memory will die
Killer on the road, yeah
Girl ya gotta love your man
Girl ya gotta love your man
Take him by the hand
Žao mi je derbija. Iskreno mi je žao.
Kao dečak išao sam na utakmice redovno: na Marakanu sa tatom, zvezdašem, na JNA sa dedom, partizanovcem. Deda, bivši oficir i ratnik, bio je brži i ubedljiviji, pa sam prvo zavoleo Partizan. Od njega sam dobio crno-beli šal koji sam stalno nosio, bilo da sam išao na "sever" sa tatom da gledam Pižona, Duleta Savića, Šestića...ili na "jug sa dedom" da gledam Mocu, Zavišića, Trifunovića...
Da je živ, danas bi Zoran Đinđić napunio 61 godinu. U proteklih deset godina naslušali smo se svakakvih priča o ubistvu prvog demokratskog premijera Srbije. Iako najvažnije pitanje - ko je naručilac tog zločina - još uvek nije rešeno, mene fascinira i činjenica da do danas još uvek nije postavljeno i istraženo jedno drugo, sasvim normalno i logično pitanje: kakva je i da li postoji odgovornost najbližih Đinđićevih saradnika?
Kako je moguće da u Japanu ministar saobraćaja momentalno podnese ostavku kada voz zakasni nekoliko minuta, a u Srbiji ne postoji ni pitanje o moralnoj odgovornosti najbližih saradnika Zorana Đinđića i posle deset godina od njegovog ubistva?!
Ovog jutra, 12. marta 2015. godine blog b 92 osvanuo je bez ijednog teksta o njemu. Nijednog. Kao da je Zoran Đinđić dočekao smirenje i kao da više nije važno.
A tog jutra, 12. marta 2003. Demokratska stranka imala je jednocifreni procenat podrške u biračkom telu. Zoran Đinđić i manje, verovatno. Stranka je bila Žuto preduzeće i agentura, on sam mnogo više od toga. U zavisnosti šta se čita, gleda ili sluša mogao se, kroz opise i optužbe zahvatiti pun krug: od levičarskoig lunatika do liberalnog dželata. Nemačkog čoveka i agenta CIA do novootkrivenog velikosrpskog nacionaliste i šoviniste.
(u podnaslovu "Čekajući Krkara")
Gost autor: a_jovicic
Prošlo je već više od 24 časa od davanja saglasnosti javnog tužioca da se skine oznaka poverljivosti sa izveštaja o padu helikoptera i objavljivanja njihovih delova na sajtu Ministarstva odbrane ... a pošto još nema ni jednog teksta na ovom blogu koji se bavi pomenutom problematikom odlučih da napišem koju reč.
EDIT: 2015-04-09 03:38Z ... Mesto rušenja je bilo samo 300 metara udaljeno od poslednje zabeležene radarske pozicije! Zašto je potraga trajala skoro 4 sata?!
Sahrana je je u Sredu 4.12. u 14 časova na groblju Lešće. da ispratim prijatelja kako dolikuje.
Drago Kovačević 1953. - 28.11.2019.
Počivaj u miru.
Negde krajem prošlog veka, intenzivno sam živela u Ljubljani. U rasejanju. Ono je uticalo na moju emotivnu stabilnost, na neobjašnjive sklonosti prema svemu što bi moglo da podseća na maticu, iako se tada u istoj nije dešavalo ništa što čovek ne bi trebalo da bez žaljenja propusti. Ono malo kao i ja rasejanih, sa kojima sam se družila, patilo je od iste boljke. Zbog toga smo delili zalogaje prošvercovanog ajvara kao prosforu, pravili večere od svega što je »od kuće« uspelo da prodje pored fitopatoloških, graničnih radnika, prenosili jedni drugima pakete, pozdrave, poslednje aktuelne porodične vesti, i naravno jedva čekali da se iz domovine pojavi neko koga bi mogli da ugostimo, da mu pomognemo i posle sat vremena druženja utvrdimo da smo rod rodjeni.