Povodom godisnjice smrti i objavljivanja knjige Dejana Nebrigica "Buntovnik sa razlogom" (Zbirka Dejanovih tekstova koju je priredio Milos Urosevic, u izdanju Zena u crnom, Beograd,TEKST KNJIGE PDF u attachmentu)
prenosim tekst Lepe Mladjenovic
Dejan Nebrigić je bio gej muškarac, homoseksualac, peder. Reč peder smo preuzeli
Juče, na Svetog Nikolu 2017., dobili smo zvanično potvrdu od jednog istraživača, hrvatskog Nemca iz Slavonskog Broda, o sudbini našeg pradede, Rudolfa Rudija Fuchsa. Stari Rudi, zvanično je izgubio život stradavši u Jasenovcu. Ubili su ga ustaše, negde tokom zime 1942-43. , u logoru Jasenovac. Pradeda Rudi bio je jedan od prvaka društvenog života u Brodu na Savi. Ove zime će se navršiti 75 godina od njegove tužne smrti. Iako je privatna povest, objavljujem jer mislim da ima opštu vrednost za izmaltretirano srpsko građansko društvo.
Da se razumemo, Šešelj nije uzrok - on je simptom i posledica moralno zapuštenog društva u kom su razni "Šešelji" kao takvi uopšte mogući. Ponekad čak i poželjni. Društva iz kog su amputirani solidarnost i stid, u kom se pristojnost tumači kao slabost, zločin isplati a bahatost smatra snalažljivošću i preporukom za institucionalno napredovanje.
Svako društvo koje nije u stanju da se razračuna i obračuna s vlastitim "Šešeljima" na kraju se, logično, i samo pretvori u rijaliti svinjac - u čijem se blatu zadovoljno valjaju njegovi "političari". Sasvim je logično da u tom svinjcu Šešelj najbolje pliva i da se u njemu oseća najprirodnije. Zato, još jednom, tema nije Šešelj - nego društvo koje ga je izrodilo, omogućilo i koje ga i danas toleriše, povlađujujući njegovoj pervertiranoj potrebi da nas iznova skandalizuje. Uostalom, šta bi preostalo od Šešeljevog jeftinog cirkusa da je on danas bio bojkotovan? Ili da ga je pred Hrtkovcima, umesto pedeset novinskih ekipa, recimo dočekalo najmanje pet hiljada iskrenih antifašista i antifašistkinja koji bi stali pred njegovu podnadulu mešinu i jasno mu poručili: Dalje nećeš moći!
Ne sećam se kako sam otkrio Jožu. I Besu. Ali znam da mi je taj plovopis tada otkrio svet.
Više puta sam ga čitao i jedrio, što opijen, u mislima, što trezan po Kornatima... dobro, ne baš sve vreme... jednom sam, ne tako trezan, držao kormilo u moreuzu, fokusiran na to da jedra budu savršeno napeta, besprekorno trbušasta... zaboravljajući da proverim kurs... pa sam prateći napetost jedara, skrenuo za 90 stepeni, što u tesnacu znači: pravo u obalu...
Kao odličan primer Gradacije, moj profesor srpskohrvatskog jezika, daleke 1963 godine XX veka, ponudio nam je Dučićeve stihove:
Ja bih plak'o,
Ja bih večno plak'o
I nikad se utešio ne bih.
Gradacija koju ja skovah, eto je u naslovu, drugačije je provenijencije! U sred smo NJE! Živimo je! Bez i malo nade da će se išta na bolje promeniti za naših života! Na gore, toga smo svakodnevno svedoci!
Krajem osamdesetih godina prošlog veka, na scenu i u naše živote, stupa NEDOBA! Svojstveno svojoj suštini,
Školski brod Galeb, nekada ponos naše mornarice i mesto istorijskih zbivanja, rđa u riječkom brodogradilištu "Viktor Lenac" čekajući neke bolje dane koji ko zna kada će doći.
Na današnji dan, u ovo vreme a pre 15 godina da su postojale - društvene mreže orile bi se od pozivanja Zorana Đinđića da podnese ostavku.
Zbog katastrofalnog procenta podrške u elektoratu. Zbog brutalnog pragmatizma. Zbog kriminala i korupcije. Zbog uništavanja privrede. Zbog prodavanja države. Zbog kočenja u evroatlanttskim integracijama. Zbog predaje Kosova. Zbog nepriznavanja Kosova. Zbog kriminalnog okruženja. Zbog stranačkog zapošljavanja.
A onda dva obična i jedan ledeni metak promene sve.