Ove godine se obeležava 80 godina od rođenja velikog pisca i velikog čoveka Borislava Pekića. Ovog meseca je i 18 godina od kada nas je napustio. Meni je Pekić uvek bio najomiljeniji pisac. Uvek imam bar jednu njegovu knjigu pored kreveta, za uveče pred spavanje. "Besnilo" ne znam ni sam koliko puta sam pročitao. O ostalim delima i da ne govorim.
Razlog ovog posta je blog koji je postavila njegova žena, gospođa Ljiljana i zbog čega sam joj neizmerno zahvalan. Želeo sam sa vama da podelim ovaj prijatan kutak u nadi da ćete se i vi tamo lepo osećati.
Obavezno posetite blog http://borislavpekic.blogspot.com/
Nažalost do gospođe Ljiljane nisam uspeo da dođem da bih je zamolio za dopuštenje da ovde objavim bar jedan tekst od mnogih koje možete naći na blogu. Nadam se da će mi gospođa Ljiljana oprostiti što ću jedan tekst sa bloga preneti ovde.
“Pisma iz tuđine“ od Borislava Pekića
AFERE, I KAKO IH STEĆI
Gdegod da krenem, svuda mi se kače, i sa mnom bi da se gnjave, deca i psi. Muška deca i ženski psi. Valjda sam sa tim zverkama uvežban. Sin od gospođe crnkinje, što drži radnju u prizemlju, Pirule ga zove majka, kad me vid pruža ruke iz kolica i, hoće da ga bacam u vazduh. A mala Karmen, ćerka od Margaride s drugog sprata, kad me ugleda, obeznani se od plača i krije lice. Kerovi reže na mene, a kuje mi se umiljavaju.
No, lako je nama ljudima. Nas je Bog, ili kodog
Mislim da su nam njegove reči itekako potrebne kao podstrek u opštoj društvenoj apatiji.
KUNDAK BOŽE KAURINA
O njemu dugo nije bilo ni jednoga glasa.Poslednji su ga živog videle komšije već smeštene na karoseriju traktora Maće Kopača, kad su, četvrtog avgusta devdesetpete, uveče, krenuli u izbeglištvo.
Božo Kaurin je stajao kraj traktora i na pozive da mu se pomogne da se popne na karoseriju, odlučno je odbio, onako kako je on to znao i gde svaka rasprava i ubeđivanje postaju suvišni.
- Neću, rekao je.
- Njihova vojska će sutra biti tu, kazao mu je Maćo.
- Neka bude, što ću im ja. Imam 87 godina i nije me briga.
... ostalo je nas par, njenih siročića.
... jači od onog tko nas tlači, pjevat ćemo pjesmu pobede.
Jer to mrzim.
Juče je bio 19. januar rođendan planetarno popularne superzvezde roc'n'roll muzike i ikone američke kontrakulture. Pronađena je mrtva 4. oktobra 1970. godine u sobi ukrašenoj čipkom, perlama i sličicama u Los Anđeloskom motelu «Lendmark». Na toaletnom stočiću uredno složeni stajali su kutijica, špric i povez. Imala je 27 godina.
Ko je bila ta devojka koja se usudila da bude različita od svega što je do tada postojalo? Alkoholičarka, narkomanka, prostakuša sa govorom kamiondžije? Genijalna bluz pevačica, buntovnica? Ili dirljiva i strasna čudakinja?
Šezdesetih godina prošlog veka Dženis Džoplin, ta «žena zmaj», stigla je tamo gde ni jedna žena pre nje nikada bila: napravila je veličanstvenu karijeru u muzici rezervisanu samo za muškarce.
Branislav Kovačević Cole, bloger ovdašnji i čovek vrlo aktivan na mnogim poljima, umro je noćas, sasvim neočekivano. Poslednji blog objavio je pre 8
Vidim vest u medijima: "Ubicama Tatona 240 godina".
To me tera da se setim tog nesrećnog dana, iz septembra 2009. godine, kada je u najužem centru Beograda izvršeno strašno ubistvo.
Na izuzetno divljački način.
Iz besmislenih razloga. Iz obesti fudbalskih navijača. Onih koji su huligani u dušama njihovim.
Kažu da je premlaćeni očajnik Bris Taton (Brice Taton) jednog trenutka počeo moliti, do preklinjanja, da ga ostave
U vreme kad smo smislili da napravimo Idole, Srđan i ja bili smo bili izgubljeni negde u meandrima Instituta za patološku anatomiju Medicinskog fakulteta, na drugoj godini. Provodili smo vreme u salama za obdukciju, pa nagnuti nad mikroskope posmatrali preparate bolešću izmenjenih tkiva, sve vreme očajnički tražeći mogućnost da otkrijemo ima li života van formalina u koji smo bili zagnjureni. Pravljenje new wave benda bio je odisaj frustriranih studenata, a i sledeći korak, u kome Srđan iz izvesnosti svoje buduće lekarske karijere zastrani na FDU, gde upiše režiju, možda još i više.