Poslednja scena, odjavna špica i aplauz ... koji traje ... i traje ... i traje ...
Foto: Nemanja Djordjević
Nije puno pomogao ni izlazak skoro kompletne (i prilično povelike) ekipe filma na binu, niti početak njihovog predstavljanja, pa ni "Momčilov skok" ... publika nije prestajala ... samo je na trenutke aplauz slabio kako bi se konferansijeu dala prilika da pročita ime sledećeg člana ... i nastavljao ... i pojačavao se do nivoa grmljavine kada su pojedini učesnici bili predstavljani ... Publika je film o Vladi Divljanu pozdravila iz srca ne žaleći ni dlanove ni suze ... a suza je u mraku velike dvorane Sava Centra bilo i te kako.
Stvarno ne mogu više da pišem umrlice!
Imao je fenomenalan glas, ali nisam bila fan muzike koju je pevao. Jesam sa 11-12 godina, dok je bio u Wham, mada mi se tada više dopadao onaj drugi lik, što je sasvim abitno danas.
Ima još samo par dana do 2017. godine, pa da se ovaj krug pakla, nadam se, završi. 2016. nas je sa'ranila, bukvalno.
Saši Pejakoviću (1978-2007) i ostalim dragim prijateljima sa kojima sam odrastao
Spomenuvši na jednom mjestu u prošlom blogu [95] i "Cvrkut bijesnila", "projekat" noćnog programa Radio Prnjavora iz 1995. godine u kojem sam učestvovao kao tinejdžer, počeo sam da ozbiljno razmišljam (i da se premišljam) da li da napišem jedan tekst i na tu temu jer u pitanju nije nikakav ozbiljan umjetnički projekat već čisto (anti)muzičko zezanje dokumentovano na audio snimcima napravljenim u tadašnjem radijskom studiju, koje sam nedavno preslušao nakon pauze od nekih deset godina. Ono što sam čuo, izazvalo mi je smijeh i natjeralo suze na oči jer je u muzičkom i svakom drugom smislu potpuno neozbiljno i u nekoj mjeri toliko blamantno da pomalo izaziva onu vrstu stida sa kojim se recimo suoči zrela odrasla osoba dok čita sopstvene pismene sastave iz srednje škole (naravno, ukoliko nije kojim slučajem Ivo Andrić ili pisac njegovog formata). Dakle, ono što slijedi ne može biti nikakav reprezent ozbiljnog rada niti promišljenih kreativnih tendencija već potpuno lude (naglasak na ovu riječ) zezancije ali za neke (malobrojne) ljude, uključujući i mene, ima veliku emotivnu vrijednost i tiče se dijela druženja i odrastanja u jednom malom gradu za vrijeme i odmah po okončanju nesrećnog građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji.
Svi su ga zvali deda samo ja ponekad Milane, on mene od prvog dana Mikelče. Oženili su ga u petnaestoj godini ženom od dvadesetsedam godina koja je odavno izgubila nadu da će se ikad udati. Posle godinu dana rodila im se ćerka. Sledeći očev primer i ona se udala u petnaestoj godini a u šesnaestoj je rodila sina. Tako je deda, moj Milanče u tridesetdrugoj godini odista postao deda. Rodom iz Velike Grabovnice ili kako je deda govorio: Iz Veliku Grabovnicu, posle vojske u koju je pošao sa punih osamnaest godina, nije se vratio u rodni dom, došao je u Beograd i zaposlio se
kako rob stupi na srbsku zemlju ,
Или: О народу сељака, песника, приповедача,... И ратника. Онда када се мора.
Лепа је мала варош Топола:
Сто кућа, пошта,
хотел и школа.
Дом здравља, пекара,
суд, три дућана
и око пет-шест
малих кафана.
Биоскоп и киоск
крај вашаришта,
црква на Опленцу
и више ништа...
Eartha Mae Kitt (17 Januar, 1927 - 25. Decembar, 2008)
Ukoliko je za hapšenje organizatora pobune Crvenih beretki bilo potrebno 10 godina - tada ima sasvim dovoljno osnova za verovanje da bi proces nalogodavcima mogao otpočeti čak i pre 2050.