"Važno je, možda, i to da znamo
čovek je željen, tek ako želi.
I ako celoga sebe damo,
tek tada i možemo biti celi.
Saznaćemo, tek ako kažemo
reči iskrene, istovetne.
I samo onda kad i mi tražimo,
moći će neko i nas da sretne.
Mika Antić
......sreca_srneca.......
A kako bi bilo da počneš da mi gradiš pijedestal, ono baza, stub, stajalište, busa 36? Kada ga skucaš parkiraj ispod koša da mogu da zakucam. Reci mi da sam ekstraordinarna, kao Ekstra Nena koja ordinira i obećavam da ću ekstrahovati iz tebe sve, ostaće ti dinar. Ponudi mi sve svoje savete, krunski, prosvetni i fiskalni i napraviću od njih salvete kraj čaša, čuješ li me Saša!? Svo tvoje iskustvo isuči i onda mi se smuči. Ne volim kad te vidim da plačeš u kuhinji ali mi je OK ako plačeš na placu, Alexanderplatzu. Da li ja, ti, bilo ko za to prima platu? Sviđaš mi se dok te prezirem, diljem Zire, tamo sretnem i Anu a ona mi kaže nešto kao: Biće težak meč! Teška si ti mečka u tom Leksusu i vodila bih te po vašarima, lupala po pleksusu, kada bi bio vaška. Ti vaška. Ja Saška. Ti si karan. Ko je od nas dvoje stvaran? Ti si stvoren i to je tvoj limit. Ograničen bičem. Ne, ja ne vičem. ZAKLOPI! Zajedno za Zaklopaču! Orlovaču! Ti nećeš biti nad mojim odrom, kao došao bi potopljenim brodom? Ne verujem ti ni kad u podne kažeš da je napolju dan, odem do prozora da proverim. Provirim da se smirim i onda pirim. To ne znači da palim iako bih zapalila. Blago vetru on stalno duva. Dunav se prosipa pod mostom i odlazi ni u Rumuniju ni u Bugarsku, donosi debla iz Austro-Ugarske. Nije iz Austro-Ugarsku.
Obrnuo sam čun, čudan čun čučao je na gomili ekscesa, gomilu ekcema imam, da me nema, ne bih brinuo o svom povlačenju, uvlačenju, izvlačenju oštrice između korica i svega, između sveta i sopstvenog dupeta, da mi je da izađem na crtu, pa da procvetam, da mi je da otplovim, noćima sovim, s ovim, s onim, Sony dogori, izgori more iz noćne more, izmorim gore iz moćne Nore, haubica, tako me je zvao jedan ubica, nikakav opasan tip, samo sitni lovac, ubica ptica, sećam se još uvek njegovog lica, ali ime sam mu zaboravio
Poslednja promena koja se desila na ekranu Jovaninog laptopa bilo je gašenje svih tabela, pregledača, kalendara, planera i digitrona. Video se skrinsejver - Jovana na bočnoj klupi turističkog džipa, okrenuta licem kameri aparata koji drži u desnoj ruci, a leđima prema zalasku sunca na jezeru Chott el Djerid u Tunisu. Njena prirodno plava kosa zaustavljena je u trenu vijorenja na pustinjskom vetru. Sunce je veliko i pozira, a slane bare, iz kojih domaće stanovništvo vadi so, presijavaju se kao velike tufne na haljini boje peska. Zbog malog upadnog ugla njihova boja je svetlo srebrna, gotovo bela. Letovanje koje malo ko sebi može da priušti Jovana je sebi poklonila u godini na izmaku. Fotografija joj, pored toga što je stalno podseća na to gde je ona u nevidljivoj hijerarhiji sveta, koja je drži da se ne raspadne, ponekad ogreje srce na preuranjenoj beogradskoj zimi. U stvarnosti, sunce je već odavno zašlo. Nadolaze najkraći dani u godini. Bio je mrak kada je jutros dolazila na posao, mrak je i sada kada se sprema da izađe. Pakuje računar u jednu torbu, davi drugu za kaiš, uzima kaput sa naslona stolice i stavlja ga preko ruke, isključuje svetlo u svojoj kancelariji. Sa sedmog sprata nove korporacijske zgrade, ogrezle u providno staklo i uglačani metal, pruža se pogled na reku. Iza nje ostaje tablica sa imenom, prezimenom i titulom. Menadžer za poslovne procese i kontrolu kvaliteta u osiguranju života.
Poslednji put kada sam bio u Leskovcu bila je zima 1954. godine. Tri leta ranije otac je, kao priznati industrijski inženjer, dobio premeštaj iz Niša a ja sam tek završio četvrti razred. Sećam se hotela, odmah preko mosta, kada se pređe Veternica, sa desne strane, siromašnijeg nego hotel Dubočica. Međutim majka je i sa time tada bila zadovoljna. Prvi put je imala na raspolaganju električni štednjak, sa dve ishabane ringle, većom i manjom. Živeli smo samo u jednoj sobi. Takav smeštaj se ispostavio kao privremeno rešenje. Nije potrajao jedno polugodište. Iako je otac redovno propuštao da se učlani u partiju bili smo nasilno useljeni u vilu vlasnika najveće tekstilne fabrike u Leskovcu. Njegovu manufakturu su britanski saveznici sravnili sa zemljom, da li zbog okupatora ili zato što se kvalitetom približio engleskim štofovima, nikada nije saznao. Kako je pisalo u rešenju koje je takođe nasilno uručeno njegovoj ženi, višak njihovog životnog prostora bio je dat na raspolaganje mojoj porodici na neodređeno vreme, tako da smo se nastanili u prizemlju.
Naslov je parafraza naslova filma Šarm i kako ga steći, koji 1965 godine sočini Ričard Lester. Ostao mi je u nezaboravu pre svega zbog fenomenalne Rite Tašingem! E ovo je nekako nalik! Samo nalik! Šarm je šarm, jal ga imaš, jal ga nemaš, steći ga ne možeš nikako pa da se iz kože ispovrneš! Nikakvi novci ti tu ne mogu pomoći! Ali nevinost?
Nevinost! Ne kako je povratiti ako ste je ikad i posedovali (?), nego je steći. Ne nevinost vagine, ne nevinost pred sudom, nego, da je tako nazovem, suštastvena nevinost. Moguće je da lupam, da ovo što nazvah suštastvenom