Frank: "Recently, I was honored to be selected as a judge at a chili cook-off. The original person called in sick at the last moment and I happened to be standing there at the judge's table
They said - You live once.
But you die twice.
First time was when you saw her eyes.
Love is murder. But a quiet one.
Love is murder without knife and gun.
Love is a murder, but I still live for love.
I am a self killer with my loving one.
Ne znam šta da napišem na ovom početku. Mogla bih naširoko da vam pišem o sebi i svom životu, ali za takvo nešto nema potrebe.(što bi rekao D.D. R.I.P.)
Ovo bi trebao da bude neki uvodni, pozdravni post, da vam se predstavim. Dakle, udata, imam sina i muža, vesele naravi, nisam prefrigana i lukava, a nisam ni naivna. Ali, bolje i lekovitije za sve, je da vi svratite ponekad i pročitate ono što sam napisala, i sami o svemu donesete svoje zaključke.
Sada ću malo da vežbam kako ovo funkcioniše, nemam pojma o svim tim tehničkim stvarima -pics, you tube... Pozdrav,
Osećam da mi gori pod nogama iako je zima. Možda su promrzline. Đon mojih cipela nestaje zajedno sa mnom. Krivina preda mnom gori a nikog nema za volanom. Ovaj tramvaj, poklon grada Bazena, u kom je stalno leto, i dvadeset devetog februara i trideset drugog decembra, ni nema volan. Gledam iz prazne prikolice, kako nas nešto, kako me nešto vuče, napred, u krug. Tramvaj leti kao da je proklet, kao da je pro… Proleće preko reke, kanala, u kome se sabira kanalizacija već zatočenih naselja po kojoj plivaju trupovi hrabrih kukavaca koji su sebi oduzeli ono što nisu ni tražili. Gomilaju se nizvodno, prema u ušću u Stravu, uzvodno od fabrike vode. Već danima sam na vodi. Voda gasi vatru u želucu. Udavi glad na kratko. Vetar duva bez prestanka. Ako prestane da smeta očima, počinje da smeta ustima, penjući se iz mraka utrobe. Oba, i onaj spoljašnji i ovaj unutrašnji, naduvavaju sa sobom kiselinu koja kroz nos okida nagon za povraćanje.
Ja sam ekstra fenomen, puštaju me za vikend, kao Omen, da odem, mislim da sam bio na granici kome, šta sada mogu da dam oh no, ikome, Ikom, E! imam svoje centralno postojanje, čuvam se buba i golfa, ne izlazim često u mesto, ne izlazim nikad u grad oh no, izlazim češće iz zgrada i upadnem pravo u zmrak oh no, vasiona je ona, vasiona je ona, tor je prostor, kako se zovem? kao planina? manje je važno, prezivam se Čekić, udaram nevažno snažno, kao Branimir Brstina...
Zarđali skalpel seče sunce, ostavlja taman, crvenkast trag, na nebu. Pijem kafu za poneti. Meni se ovo ne dešava. Kamere za nadgledanje me prate. Zujanje se pojačava. Čujem dozivanja. Pritisak u ušima. Klupi nedostaje daska. Sedim preko puta. Žmurim, suze mi pune oči. Padaju na vrele obraze. Hladnoća čini da bole.
Vetar je oduvao oblake s neba. Mesec i zvezde su plavi. Prave pustinju, zimu, severni pol.
Ogledalo kom najviše verujem je prazno, slomljeno, zamagljeno. Vid mi se muti kada ustanem. Nije mi jasno šta se dešava