Kako se ovog oksimorona nisam setio ranije? Možda zato što odavno mahom pričam samo sa onima sa kojima se slažem. Mišljenje bi trebalo biti skopčano sa logikom, a kada je tako, onda može postojati jedno, nikada dva, a nedajbože
part I...
Lena je volela Linča a ja sam voleo Lenu. I uglavnom sam žmurio dok sam ju voleo.
Ali кada bih otvarao oči, da ne eksplodiram, često bih u sebi čitao taj tekst sa plakata zalepljenog na zidu iznad njenog uzglavlja. Dan danas mi se čini da ga znam napamet. Ona ga zna sigurno, njoj je i tada bio važan, a meni je, evo, to tek postao. Dobro se sećam tog postera, tog plakata, u gornjem uglu bila je malecna fotografija slavnog reditelja a ispod nje krupnim masnim ćiriličnim slovima pisalo je:
Stižem na aerodrom sat vremena pre leta. Trebalo bi da je dovoljno. Aerodrom je mali i nema mnogo letova.
Po ulasku u zgradu shvatam da radi samo jedan šalter za čekiranje oko koga je neopisiv nered i gužva. Ne postoji mesto gde mogu da stanem u red, odnosno red je u svim pravcima ka šalteru. Stajem slučajno bilo gde. Red, onakav kakav je, ide neopisivo sporo. Veliki broj putnika se dugo i srčano ubeđuje sa službenikom, koji nimalo ne žuri i vaspitava putnike nekim svojim lekcijama o pravilnom radu i još pravilnijem pristupu.
- Ne nemam previše prtljaga,
....
Ovo je jedan od najboljih oglasa koji su ikada bili štampani. Izašao je u Americi u Atlanta Journal.
Poznanstva:
Crna, usamljena ONA traži muško društvo.
Etnička pripadnost nije važna.
Ja sam prijatna devojka koja se voli igrati.
Volim duge šetnje po šumi, voziti se s tobom u autu, lov, ribolov i kampovanje.
U udobnim zimskim noćima volim ležati pred kaminom, a uz svetlost sveća ću ti iz ruke jesti.
Čekaću te pred vratima kad dođeš s posla i nosiću samo ono što mi je majka priroda dala.
Nazovi broj (404) 8... i pitaj za Daisy.
Čekam te ............
"Sasvim je jasno da je ludilo fenomen urođen svakoj dubokoj manifestaciji umetnosti."
Đorđo de Kiriko [Giorgio De Chirico],
časopis „Valori plastici", Rim 1919.
"K L I K !"
Nepoznata država. Nepoznat grad. Radna soba u jednom stanu u višespratnoj stambenoj zgradi u ulici nepoznatog naziva. 03:16. Petak. Nepoznat mesec. Nepoznata godina. Prostorija je, čini se, u kreativnom neredu - na radnom stolu su papiri, olovke, pita s mesom, otvoren jogurt u flaši; tu su i stolica, police za knjige, niski stočić i trosed. Na trosedu upetljan u kablove laptopa, skvrčen spava bloger. Na drugoj strani ćelav, nabildan i namršten čovek u ranim četrdesetim, odeven u crnu kožnu jaknu sedi na radnoj stolici u uglu sobe. U jednom trenutku ćelavi pogleda na sat, ustane, upali svetlo i otvori prozor. Bloger se probudi, ugleda ćelavog i ukoči se. Šok. Na licu mu se vidi da u tom trenutku nije u stanju da prozbori niti jednu jedinu reč - prosto zanemi od straha. Kroz otvoren prozor čuje se kako, negde dole, na ulici ispred zgrade, gradska komunalna služba prazni ulične kontejnere za smeće.