Oh kako ne podnosim prologe, klizave podloge, nekrologe, obloge i bolove, beskonačne dosadne monologe, monodrame i golove iz ofsajda, protivnike Prajda i podele što polove, pulovere, Range Rovere, Blackburn Roverse, Versus, Ellesse i Puma, ne podnosim Adidaš, Odidas i Fulla, sve bivše pripadnike JUL-a od kojih jednog posebice, uzane bokserice, japanke, kožne papuče, kada telefon mjauče, osvrtanje na juče i prekjuče, morone iz sitkom serija osim ako nije Ešton Kučer
Ovaj instrumental je upao preko reda u produkcijsku salu, usred započinjnja saradnje sa gavrosom na jednoj drugoj stvari.
Al taj "projekat" je metodičniji, traži više prolaza, traženja, sklapanja...u konačnici - vremena.
sama pjesma je posveta uvrnutoj rege stvari od Snakefingera, Kill The Great Raven, mada nema nikakve zvučne asocijacije s originalom sem što povremeno koristi iste akorde i tempo :)
Niz staklo na prozorima slivale su se kapi kiše. Najpre sporo, dok jedna ne uhvati drugu, a zatim bi nestajale u trenu. Stakla na naočarima zaboravljenim pored Igre staklenih perli prelamaju svetlost koja dopire sa TV-a sa koga ne dopire ton. Staklo ekrana je musavo po ivicama. Prave se mala ostrva prljavštine koja su preživela krpu. Odvojena su od kopna prljavštine koje se u tankom sloju hvataju na sam rub stakla. Neizbrisivo kopno i arhipelag koji nema ko da obriše. Staklo u kupatilu je primilo na sebe više od trideset Judinih kovanica i sada mi, premazano srebro nitratom, svakim danom izdaje ko sam, a ja to ne konstatujem. Vidim samo bradu od tri nedelje. Staklo sijalice u kupatilu ne ispunjava svoju svrhu. Bolje se snalazim u mraku. Obrijaću se sutra po danu. Možda.
Kada sam bunovan ušao sa balkona u hotelsku sobu, u njoj nije bio nikoga. Mama i tata me nikada ranije nisu ostavljali samog. Vrata plakara, u koji smo bili složili sve stvari iz kofera, polako su se zatvarala preda mnom. Uhvatio sam ih i provirio unutra. Plakar je bio prazan. Srce je počelo da mi udara jako i brže bolje sam se spustio na kolena. Savijen do poda, iskrenuo sam glavu i pogledao pod krevet, gde su nam inače stajali prazni koferi. Video sam samo svoj, mali, crno-beli. Ručka je bila izvučena. Ispružio sam ruku pod krevet, napipao kofer i povukao ga u centar sobe. Ustao sam podupirući se o njega. Otvorio sam širom već odškrinuta vrata sobe i istrčao na hodnik sa koferom. Pogledao sam levo, pa desno, pa opet levo niz hodnik, a redovi istovetnih vrata, nestajali su u dubini. Na dnu hodnika video sam kako su vrata lifta progutala tatin pepito i mamin zebrasti kofer.
- Mama? Tata? – razjapio sam usta i pokušao da se proderem iz sveg glasa, ali ništa se nije čulo.
Pričaju ljudi da se tog 30-tog aprila kada su se prvi NATO projektili sručili na Savski venac na velelepno modernističko zdanje Generalštaba u Beogradu (1) (izgrađeno 1956. godine) da se praški đak, srpski arhitekta, urbani planer I profesor Nikola Dobrović (1897-1967) slatko nasmejao. Da se razumemo, nikako mu nije bilo svejedno; bilo mu je žao sirotih ljudi koji su ginuli tokom bombardovanja prestonice ali razmišljanje o devastaciji svog čuvenog kompleksa za čije oblikovno komponovanje je našao inspiraciju u kanjonu Sutjeske, navelo ga je na iskren smeh. Dok se još uvek na Zemlji spuštao gusti oblak prašine u ulici Kneza Miloša, krhotine stakla zasipale okolne objekte, na spratovima gorela vatra, sedeo je prof. Dobrović u svojoj kućici na nebu, u bogatoj biblioteci, okružen brižljivo probranim delima, knjigama koje je praktično sakupljao tokom celog svog radnog veka, prelistavao svoju privatnu prepisku uz umiljate zvuke melanholične balade "Zbogom Frenk Lojd Rajte" („So Long, Frank Lloyd Wright") Pol Simona i Art Garfankla.
Bog naravno ne postoji.
Jer da postoji imao bi kompjuter i vodio računa o savakom od nas. Bar kad mu se molimo ili kad ga psujemo. Ovako prepušteni smo sebi i svojoj pameti. A ponekad i sveštenicima kao tumačima Boga.
... i nestaju posle ponoći ...
Svaki dan prođe samo jednom u godini
to je moj problem
imam premalo dana u previše godina
Svaki dan prođe i nekada traje kao godina
problem mi prave
godine koje su pojeli dani