tri pesme iz distokične zbirke
- Slušaj – nastavi se Zlatko, nakon što je progutao zalogaj i sasuo čašicu rakije u sebe – pronađene su zalihe target toalet papira iz ’99 i ponuđene su mi, znači nije skroz beo, ima metu na svakom listiću. Negde između skroz belog i požutelih novina, takva je i cena…
- Meni sve zavisi od cene – prekide ga Raka.
- A spavaća kola i kola sa rezervacijama? Kod vagona sa sedištima nikad nije išao, to znam.
- Realno, tržište za toalet papir je veoma limitirano. I ne mogu da se uguram u spavaća kola.
- Da, zasad.
- Kako to misliš?
- Mogao bi da ga prodaješ jeftinije, da se oprostiš dela zarade…
- Kako to mogu Papa?
- Kad bi manje čitao Wall Street Journal ne bi sebi gradio kulu od slonovače, u glavi…
- Pa neću valjda celog života da se valjam u ovom blatu, izlazim i ulazim u Čačku*?
- Samo ti puštaj filmove…
- Šta se dešava sa bakrom, aluminijumom, mesingom?
- Ta je šema zatvorena.
- Kako?
Ne podnosim ni konzerve, ni pritajene konzervativce, operu i operativce, gotovs i gotivce, gotovinu, otopinu, praznu binu i frazu pivce za živce, kad neko glumi sumnjivo lice, podgrejane pice i palice, neobrijane pice i ralice, skijice i ubice, raskopane ulice i zatvorene ptice, emisiju Vice i vice versa, pluripotentnost stresa, frižider bez mesa, pepeo na urni, večne i nepravedno optužene krivce, osim ako nisu dežurni
polagano
Hajde da, hajde da se zaljuljamo, polagano. Hajde da se uzmemo? Sve će proći, ostajemo jedno drugom, rekao je. U osvit rata zove devojku, zove je ali niko se ne javlja. Niko ne sedi pored telefona. Nešto se oseća u vazduhu, a nije zagađenje rudarske industrije. Prelistava po auto-karti, za šta će ovaj rat biti? Ispadaju prazne razglednice. Odlazi do pošte. Suprotno ustaljenom verovanju na telefonu radi dedica, koji bi trebalo da je odavno u penziji po svim paragrafima zakona za koji se izborio radnički savet ili makar u Šao-lin hramu, sa svojim sveštenicima.
Dušku se na trenutak učinilo da će upeglana ali matora, starija od njega, teta Buba ili Bubica, kako joj je tepao, ipak da ga izda i da se zaustavi. Bilo je to vozilo izraubovano, iznutra, u svojoj biti, neko bi rekao i duhovno, verovatno za otpad da limarija i agregat nisu (očigledno bezuspešno) rekonstruisani po ceni koja se kosi sa zdravim razumom. Što bi rekao Mile Kekin, promijenio karoseriju i motor al’ je inače ko nov(a).
Možda mehanika može da prkosi elektronici, i vazdušno hlađenje vodenom, ali sve ima rok trajanja. Možda je ova automobilska bakuta (rođena kao nazi kleinkind), dobila fejslift, pejsmejker i totalnu endoprotezu kukova, ali je u nekom momentu morala da se rastane sa dušom. Ispuštala je poslednje porcije plavičastog dima na svoja zadnja dva topa i onda je jednostavno stala, jedva dosegnuvši vrh malenog uspona, iza kog se pojavio nešto duži spust koji se nastavljao u solidno parče relativno ravnog puta. Duško je shvatio da je kraj, ali je takođe osetio da će gravitacija povući preko 800 kilograma gvožđa nizbrdo i odlučio da odsedi za volanom i taj deo. On je član porodice i sedi pored preminulog kome je srce stalo, ali još uvek nije proglašena moždana smrt. Ostalo je još malo vremena, taman koliko da se upali sveća na uzglavlju. I tako, dok je teta Buba rolala niz brdašce proizvodeći čudan zvuk živog mrtvaca (jer jeste se kretala, i nekome bi iz daljine izgledala odveć živo, ali bi svako ko se nađe u blizini sluhom mogao da potvrdi da je bila pokojna), Duško je u glavi zapalio sveću. Nevidljiva ali posve zanemarena sila trenja, oduzimala je prevlast nenadjebivosti sile gravitacije i automobil je sve sporije i sporije prelazio metre pred sobom. Kada je osetio da se kretanju bliži kraj, Duško je namotao volan u suprotnu traku i zakucao mezimicu u jendek. Svojevrsno uzemljenje Bubica je pretrpela izgubivši levi far u kontaktu sa svojom grobnom zemljom. Duško je pokupio ranac sa suvozačkog sedišta i ostavio desni far da mu koliko-toliko osvetljava put preko nevelike livade. Razmišljao je kako su njegove današnje okolnosti nesrećne, ali se u sledećem trenutku tešio da ga je teta Buba popela uz Debelo brdo, na samu Pašinu ravan, veoma blizu cilja i da je zapravo imao i sreće.
gošća autorka: Aleksandra Aksentijević
tekst preuzet sa portala bookvica
Često opisivane kao „autobiografske“, priče Lusije Berlin zaista jesu uzorno delo autofikcije, jer je nadgradnja pretpostavljenog autobiografskog predloška u toj meri uspela da čitaocu ili čitateljki zapitanost nad autentičnošću opisanih događaja brzo postaje najmanje zanimljiv sloj priče.
Dobro veče, moj dragi prijatelju. Zdravo, dobri čoveče.
U ovoj si se mekoj zemlji krio do sada? Danas sam te drugi put našao. Ti si ubio mog rođenog brata prošle jeseni u lovu. Pucao si mu u leđa. Njegova smrt je proglašena nesrećom u lovu a na tebe niko nikada nije uperio prstom.
Noćima sam slušao majku kako jeca. Crninu nije skidala. Spavala je u crnoj spavaćici.
Majka je imala običaj da priča po selu da je moj brat bio njen ponos i dika, da je bio bogom dan i da ga je Gospod lično blagoslovio. Majka ga je volela više od bilo koga.
Videlo se da je želela osvetu.
Bez znanja majke počeo sam da te tražim.
zašto je kultura pogubna za pojedinca
kompleksi, agregati, sedam Snežana i patuljci
Tek što sam završila Filozofiju i upisala master, jer ako nemaš master, kao da nisi ni studirala, bila sam se pomirila sa lošom srećom da će biti neophodno potražiti posao. Nisam imala prinudu za stalnim uposlenjem jer sam još uvek od roditelja, bolje reći majke, dobijala skromni mesečni džeparac. Ona je nekako s ponosom slala tu pomoć iako nije do kraja shvatala moju nauku, ali bilo joj je drago što, eto, makar je jedno dete uspelo u velikom gradu. Moje tri sestre se nisu preselile za mnom u Beograd, umalo ne napisah Moskvu, a i da jesu ništa se ne bi promenilo, i one su to znale. Dolazile bi ponekad s muževima, kako koja, na vikend šoping.