Dok pripremam intervju sa jednim zanimljivim filmskim autorom iz Beograda, evo prilike da objavim jedan stariji, nadam se interesantan, razgovor koji sam vodio sa drugim autorom kratkih filmova iz Barselone koji je originalno u engleskoj verziji svojevremeno obavljen na portalu Q-Sphere u organizaciji našeg dragog blogera Milana Novkovića iz Londona kojem se ovom prilikom i javno srdačno zahvaljujem (ukoliko sam to propustio u našoj internoj komunikaciji) što mi je pružio priliku i ukazao čast da, pored drugih blogera, pišem za njegov portal. Razgovor sam preveo na srpski i prenosim ga uz minimalne korekcije.
INTERVJU: Tonjo Čousa
Tonjo Čousa (Toño Chouza), scenarista i reditelj iz Barselone je prvi gost na Q-Sphere portalu; neki od njegovih ranijih radova poput kratkometražnih filmova "Ljubav" (De L'amore, 2009.) i "Ujutro" (In the morning, 2010.), malih priča o ljubavnim parovima mučenim problemima veze koje su izražene poprilično nervoznim, nesmirenim stilom kamere iz ruke, sa rediteljevim posebnim interesovanjem za stanje svijesti i unutrašnji život protagonista - privukli su moja "umjetnička" čula i zaokupili mi pažnju. Ali ima tu još nešto. Prikaz nezavisne, erotične i sobom zaokupljene mlade žene koja živi sama - iz kratkog videa pod nazivom "Usamljena" (Seule, 2012.), pobjedničkog rada na Evropskom festivalu kratkog filma 2012. godine (Shortfilm European Festival) - upakovan u finu vruću estetiku, daje dijagnozu poprilično hladne prirode materijalistički orijentisanog svijeta u kojem živimo, a poslednji projekat, "Stvari koje nisu postojale" (Things which didn't exist, 2012.) predstavlja kratku, lucidnu i kompresovanu (gotovo slajd-šouovsku) autobiografiju jednog španskog izumitelja čija se životna priča čini toliko nestvarnom da je zaista teško u nju povjerovati.
Kao što sam napisao u prethodnom tekstu (Leskovac-Beograd za 1 dan), nakon jednog dana odmora i sređivanja bajsa, usledila je najlepša, a vala i najteža avantura u mojoj nevelikoj biciklističkoj karijeri: put do Đavolje Varoši, preko planine Gajtan, pa natrag u Leskovac preko Prokuplja (sve ukupno 200 km).
Nakon Beogradske (2 puta po 300 km), sve ostale ture izgledale su mi nekako lagane i premalene. Kao kada, recimo, nakon finala SP u fudbalu, treba da gledaš
U naredna dva posta, nakon ovog, opisaću vožnje od Leskovca do Beograda (za 1 dan) i nazad, preko planine Gajtan do Đavolje Varoši, kao i neka kraća putovanja u proteklom mesecu, ali najpre uvodni tekst o mojim biciklima i vožnjama u prošlosti.
* * *
Naučio sam da vozim bicikl (u Leskovcu obično kažemo bicikla, u ženskom rodu) negde oko 7. godine. Na kevinoj bicikli, bila je zgodnija jer nije imala ram, kao muške. Naravno u stojećem stavu, pošto mi je sedište bilo previsoko. I, naravno, leđa izguljena od tog istog sedišta. Kasnije su već došle Poni bicikle,
do ovog teksta došlo je uslijed nesmotrenog prčkanja po arhivi iz studentskih dana...
Negdje između naslovnice albuma Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band
Treća sezona kultne serije pod nazivom "Tvin Piks - Povratak" [Twin Peaks: The Return] je nedavno završena emitovanjem poslednje osamnaeste epizode koja većinu gledalaca i kritičara, sudivši po brojnim reakcijama na društvenim mrežama i veb portalima, nije ostavila ravnodušnima. U maju, u trenutku kada je počelo emitovanje nisam osjećao posebno uzbuđenje niti sam se posebno pripremao (obnavljao gradivo) gledajući prethodne epizode snimljene pre dvadeset i kusur godina. Imajući okvirno na umu radnju filma Tvin Piks: Vatro hodaj sa mnom [Twin Peaks: Fire walk with me (1991)], znao sam i odgovor na čuveno pitanje: "Ko je ubio Loru Palmer?" i bez posebnih očekivanja prosto sam se prepustio doživljaju tog specifičnog nadrealnog filmskog svijeta.
Danima čekam da neko nešto napiše o slučaju Jura: Vlasnici/rukovodioci korejske fabrike u Srbiji dali su otkaz ženi koja mesecima ne radi jer je na bolovanju (LINK) i nisu se čak ni sažalili da je drže na poslu još samo 4 i po meseca tokom kojih ona i dalje ne bi radila (a
Ako su u "ujedinjenoj opoziciji" Sanda Rašković, Boris Tadić, Vuk Jeremić i Boško Obradović onda, što se mene tiče, Šešeljev mali može da vlada još 4000 godina.
Da se ne lažemo.
Reših da napišem ovo pošto me za recept više njih juri već duže vremena a ne može na parče salvete da stane. Pošto naša kuhinja tradicionalno podrazumeva priličnu upotrebu mesa, ni ovaj recept neće da odudara mnogo od tog šablona. Ovo je jelo koje se sprema kada imate dovoljno vremena (treba 4 sata, oko jedan sat za pripremu i tri sata za pečenje), kada vam dolazi veći broj ljudi (10 - 12) i kada hoćete nekog gurmana stvarno da ugostite. Evo da se vidi kuda idemo na kraju:
Nego