Nedelja je, dan koji me asocira gotovo uvek na bezbrižnost, opuštenost, blagu lenjost, popodnevni ručak u društvu voljenih osoba, gledanje porodičnog filma uz gutljaje tople kafe i predvecernje dremanje… Gotovo da se u ovom momentu identično osećam, s tim da su okolnosti u kojima se trenutno nalazim poprilično drugačije…
Negde je oko 14h popodne, nalazim se na otprilike 11,500 metara visine, iznad obale zapadne Afrike. U avionu sam sa jos, ni sama ne mogu da pojmim, koliko stotina ljudi, na putu za Buenos Aires. Nedeljni ručak samo što je završen… Malo neobično, zar ne? U vazduhu se čuje žamor ljudi, hrkanje onih koji duboko spavaju posle verovatno burnih noći provedenih po evropskim prestonicama, mnoštvo različitih jezika među kojima dominira španski.
Presuda za krivično delo krijumčarenja zaštićenih vrsta ptica
…ili putovanje na kraj sveta
Mimoilaženje sa konjskom dvokolicom sa bidonima za pitku vodu... Utaban zemljani put vijuga kroz otvorenu savanu s niskim trnovitim akacijama i suvom i poleglom travom u pretežno pustinjskom distriktu Kač, Gudžarat, Indija. Savanu nadleću brojna i bučna jata ždralova.
Julsko jutro, dovoljno rano da bude zamalo sveže... dobro, skoro pa sveže. Unaokolo, polja pod tek požnjevenom pšenicom kroz koju skakuće zec - skakuće iako ga baš niko ne juri. Joie de vivre?
Maj 2009
Posmatram dvogledom udaljeni dalekovod, jedva se vidi, ali, po držanju i proporcijama, prepoznajem siluetu globalno ugroženog stepskog sokola.
Mart 2007
Blago martovsko sunce, grane hrastova su još gole, trava niska, a seoba ptica u punom jeku. Marko i ja milimo duž livade, utabanim tragovima točkova. Tragovi su duboko usečeni u zemlju te, iako je proleće sušno,
Foto: Boris Bajčetić
Počelo je slučajno, na internetu. Nabasao sam na Dejvidov blog o ptičarenju s Tornja 42 i ideja mi se svidela. Ptice se obično posmatraju iz žablje perspektive, dok one na nas gledaju odozgo, a ponekad rade i više od pukog gledanja. Dejvid Lindou, a.k.a. The Urban Birder, je poželeo da bude na ravnoj nozi i da ih gleda iz ptičje perspektive. Otuda ideja visokih zgrada, a najveće šanse da se odatle šta i vidi jesu tokom seobe ptica. Toranj 42 je isto toliko spratova visoka kula koja dominira pejsažom Londona. A u meni je počela da tinja ideja da to isto uradimo i u Beogradu: potreban je minimum dobre volje, ne košta ništa i može biti zabavno.