Ово је више један од оних "драги дневниче,..." уноса него неки нови угао гледања на горућу ствар.
Сећам се да сам овде доста година раније имао неку расправу о питању Косова и ту се наравно причало пуно о историји, Туцовићевом виђењу ствари и сведочењу, попису Влковог вилајета из 1455, итд. Не сећам се тачних ставова, али се сећам да сам тад много прагматичније гледао на целу ствар, на улогу Србије и одговорност Србије за данашњу ситуацију. Мислио сам да се ампутацијом може прићи ближе миру на свачију корист, да модерне нације у модерна времена могу да апстрахују територију као једну од најбитнијих ствари које контролишу.
(Programi savesti, 4)
Jasno, projekat nam nije prošao, ne kažem da je zbog onog detalja za koji je predlagano da ga izbacim ali evo, pre neki dan gledam jedan seminar o Cionizmu i Holokaustu, i pazi šta kaže lik, u muzeju Holokausta u Vašingtonu ladno su cenzurisali onu čuvenu izjavu: „Prvo su došli po komuniste... pa po homoseksualce... pa po Jevreje... pa na kraju i po mene..." - elem, izbrisali su savesni kustosi „komuniste", računaju da se čovek moguće prevario, da nije dobro shvatio ili zapazio
Kažu da se ovih dana na ulicama i trgovima Beograda ponovo piše istorija Srbije, kao onomad 27. marta 1941.g. ili 5. oktobra 2.000.g. Pa da vidimo da li je tako... samo toliko i ništa više.
koji su spasili svet
Vinston Čerčil i Lord Halifaks
Neko vispren je jednom rekao kako nikada nije upadao u probleme kad je ćutao, dok je pričom neretko sebe dovodio u prilično teške situacije. Drugi bi rekli da je tišina verni prijatelj koji vas nikada neće izneveriti.
Ipak, iako je teško zamisliti da neko ćutanjem zaista može spasiti svet, postoji malo poznata istorijska anegdota koja to pripisuje kome drugom do Vinstonu Čerčilu.