gost autor Džulija Golin, stručnjak za Balkan i član savetodavnog odbora Američkog saveta za Kosovo

U ono vreme postojali su proletarijat, koji je prerastao u radničku klasu, poštena inteligencija i nedodirljivi političari. A sad imamo masu proletera, radničke klase skoro da i nema, inteligencija odavno nije više poštena, političari su i dalje nedodirljivi. Čekaj... Neko fali. Neko nema alibi. To su tajkuni, ili kako ih sve češće nazivamo, vladari iz senke. To je novonastali društveni soj, koji mahom živi od nedostatka dokaza, pri tom kontrolišući 95 odsto bogatstva. 

" Vox populi, vox dei". Glas naroda je glas boga. Ova prilicno populisticka krilatica  za neke jeste lakmus papir demokratskog drustva. Politicari bi se trebali baviti citanjem javnog menja te svoje odluke donositi u skladu sa "glasom naroda". Neki politicki   naucnici tvrde da je to upravo ono sto  se desava  na americkoj politickoj sceni.     Doduse postoje i oni sto gledaju odnos javnog mjenja I politickih odluka kao prilicno   dinamicniji od odnosa da politicari samo prate glas naroda. Nema sumnje da  je politicarima i te kako bitno javno mjenje , ali ne da bi ga

.

Cesto ovde diskutujemo o  tome. Evo jednog putovanja kroz medicinsku etiku od 60tih do danas iz pera Stephena Shaleta.

The ‘black spot' is a fictional literary device invented by Robert Louis Stevenson for his novel Treasure Island. In the book, a pirate is presented with a ‘black spot' to officially pronounce judgment - a verdict of guilty. It was a source of much fear because it meant that the pirate would die imminently. In Treasure Island, Billy Bones is so frightened

X puta do sada sam napisao da nisam ljubitelj istorijskih analogija i/ili paralela. Po sebi one su pojednostavljenja - sve specifičnosti istorijskih trenutaka / događaja / ličnosti [čega god] moraju biti dobrano potkresane da bi stale u kalup analogije.

Jedanest je godina od NATO bombardovanja Srbije (to jest - tadasnje SRJ). U Srbiji se ova godisnjica više skoro ni ne obeležava. Da nije medija da (kako koji) podsete ovaj narod na 24. mart 1999. - malo ko bi se setio da su te večeri na Novi Sad, Beograd, Niš, Prištinu i sve ostale gradove po Srbiji počele padati prve bombe. Prve od nekoliko hiljada tona bombi...

To što

POBJEDA: Kako mislite da Srbija može riješiti pitanje Kosova?
KORAĆ: Kada je u pitanju Kosovo, Srbija će, po mom mišljenju, polako ići u samoizolaciju. Imali smo prvo slučaj inauguracije hrvatskog predsjednika Josipovića, gdje Tadić nije došao. Sada imamo problem sa njegovim odsustvom sa skupa na Brdu kod Kranja. Prema mojim procjenama, u vremenu koje dolazi, Kosovo će sve više biti pozivano na razne sastanke, a Srbija neće moći stalno da insistira da ne bude nekih državnih obilježja Kosova. Takva politika vodi u samoizolaciju.
S druge strane, novi patrijarh je ovih dana izjavio da srpska država ne može da postoji bez Kosova, što je zastrašujuće, jer je srpska država već postojala bez Kosova. Kosovo Srbiji pripada tek od Prvog balkanskog rata. Tu je i čuvena politička fraza „i Evropa i Kosovo", koja sada zvuči jako dobro, ali dugoročno nema šansu. Za sada Srbija tu pliva u jednoj politici koja izgleda kao dobro rješenje, ali mislim da Srbiji nedostaje vizija i spremnost da počne da se bavi realističnom politikom, na čemu insistira i Evropa.
***
Sticajem okolnosti, nekoliko sati pre nego što sam pročitala intervju Žarka Koraća Pobjedi (u kojem je, naravno, pre svega reč o odnosima Srbije i Crne Gore), čitala sam Dubravku Stojanović. Dva teksta, objavljena 2007. i 2009. godine u Helsinškoj povelji, posvećena su upravo Prvom i Drugom balkanskom ratu i pitanju odnosa Srbije prema Kosovu do danas.

Poštovani gospodine predsedniče Vlade,

nikom ja nisam ništa dužan, a pogotovo ne za nečiju dedovinu.  A, ako nisam dužan, složićete se, ne bih trebao ni da vraćam tuđe dugove.

Oprostite, g. Predsedniče, što  Vam to kažem ovako direktno, s neba pa u rebra, odmah na početku ovog mog obraćanja, koje ionako neće biti dugačko, ali verujem da će biti vrlo jasno.