Mislim, ja jednostavno volim da se igram rečima. Da ih premećem, okrećem, tumbam, da osluškujem kako zvuče, da im nalazim prava mesta u rečenicama, da ih izmišljam, da pronalazim nove, da pamtim stare... Nekako, to mi je jedna od najlepših zanimacija koju umem da smislim.
Izolovane tribalne zajednice su po pravilu vrlo male zajednice, do nekoliko hiljada ljudi. Njihova brojnost je uvek ograničena prirodnim okruženjem, ponekad i kulturom koja se u takvom okruženju razvije: žive na ostrvu koje može da nahrani ograničen broj ljudi (poput Sentinelaca), ili imaju kulturu jakih tabua, koja ograničava rast zajednice i kontakt sa drugim kulturama (poput naroda Xinga ili Piraha). U uslovima ograničene brojnosti, incest, kao i uzak opseg genetske varijacije, postaju neminovnost, čime se vraćamo na početnu tezu o neminovnoj incestoidnosti puritanizma.
ja sam inače, ekstremno glupa
u prvim fazama zaljubljenosti.
glupa kao crna noć.
Jedna opaka studentkinja napisala je danas da je glavni grad Srbije - Beogrand.
Ispraviti ili ne? Gorak je hleb lektorski...
AleXandar Lambros
Pojam „dve Srbije" mada u poslednje dve decenije aktuelizovan do granica apsurdnog, što su često, praksa pokazuje, prirodne granice za većinu socio-kulturološko-političkih pojava u Srba, zapravo je dosta stariji i datira, kao i gotovo sve ostalo, iz Srednjeg veka. Tragovi koncepta „dve Srbije" mogu se pronaći još u samim počecima srpske državne samostalnosti kada su njeni prvi vladari u svojim političkim manevrima, a okruženi pretećim silama i sa Istoka i sa Zapada, pokušavali da ostvare dobre odnose s obe političke strane sveta. Sedere duabus selis, koncept koji nije stran mnogim narodima, a posebno onim koji svaki rat započnu na pogrešnoj a završe na pobedničkoj strani, u Srba je sudbinski bio podvučen specifičnim geostrategijskim položajem. Drevno rimsko carstvo se, naime, raspuklo na pola po tektonsko civilizacijskoj liniji koja se, na nesreću, prostire po sred srpskih istorijskih zemalja.
gost autor: tasa