Oni koji mrze najbolje se razumeju. Mržnja ih pokreće i koči u isto vreme. Pokreće u „koraku“ koji žele da naprave ka „vekovnom neprijatelju“, a koči da vide kolika im je zaleđina. Čopor je gorivo svakoj mržnji. Čopor je sigurnost, čopor su muda uvećana lupom, nevidljivi štit i tapija na činjenicu da si uvek u pravu.
Kada izgladni, organizam počinje da se samoproždire. Prvo šećeri, pa masti, pa manje važni mišići, pa tako do srčanog.
Dakle, nema mi druge, nego da se i ja oglasim povodom ove eskalacije nasilja.
Ima li smisla onda pisati o ovome? Hoće li nasilje u Srbiji prestati kada nas se sakupi deset blogera koji će dići glas protiv sve očiglednije degradacije prava na goli život? Koliko nas se oglasilo povodom mogućnosti lečenja dece u inostranstvu? Pa, ništa!!! Nema nešto više ni akcija preko socijalnih mreža. A bolesnih koji nemaju mogućnosti da se leče, nažalost sigurno ima. Ali, zato se preko noći, po kratkom postupku menja zakon, ili uredba, šta li, o nivou aflatoksina u mleku. Samo, nekako ne mogu da sedim skrštenih ruku. Martin Luter King reče otprilike da je početak kraja života kada prestanemo da govorimo o bitnim stvarima. A neposredna fizička bezbednost moje porodice, prijatelja, mene, pa i svih mojih komšija i sugrađana, baš mi se čini kao jako bitna stvar. A, i nekako mi se još živi.
Bilo je podne, i bio je četvrtak, i bilo je sivo ali je kiša prestala još pre nego što je svanulo pa su na pločniku, skoro sasvim suvom, bile samo retke barice. Predrag je šljapnuo u jednu od njih i nekoliko kapi prljave vode poprskalo je manžetnu njegovih pantalona od engleskog štofa. Besno je zatresao nogu da otrese kapljice ali je izgubio ravnotežu pa je šljisnuo i u drugu baricu; sad su obe manžetne bile uprskane. Bilo je očigledno da razbijanje treme rakijom nije bilo uspešno.
Olga nije imala tremu pa je lako izbegla barice i strpljivo je sačekala da Predrag još nekoliko puta tresne nogama pa da joj otvori vrata na kojima je bila kartonska tabla na kojoj je, debelim, crvenim slovima pisalo: Народно Ослободилачки Одбор I Реона.
Prvo je čuo tihe ženske glasove ali ništa nije razumeo. Pokušao je da otvori oči ali nije mogao, bile su ulepljene krmeljama. Pokušao je da obriše krmelje ali ruka nije slušala. Pokušao je da zove ali je iz grla izlazilo samo krkljanje. Odustao je.
Posle, dugo posle, nije čuo ništa. Pokušao je da obriše oči; desna ruka se pomakla i, nesigurno, kao da se snebiva, počela je da se približava licu, odmorivši se na grudima i vratu. Leva, ni abera. Uspeo je da obriše oči i da ih otvori; daleko iznad, video je beli plafon. Zurio je u njega dok je pokušavao da pribere misli. Nije pribrao ništa.
Okupljanje porodice, posle četvorogodišnje razdvojenosti i svakodnevne zebnje, obično izazove neobuzdane izlive radosti . Svi pričaju povišenim tonom, upadaju jedno drugom u reč, menjaju teme i završavaju rečenice koje nisu oni započeli, deca vuku žene za haljine a muškarcima se veru po nogama da sednu u krilo. Medjutim, okupljanje ove porodice, posle četvorogodišnje razdvojenosti, izazvalo je neobičnu uzdržanost. Nada, koju je Toma ostavio kao krupnu šestomesečnu bebu, sada je bila mala crnomanjasta devojčica koja se krila iza jedne stolice, nepoverljivo gledajući brkatog čoveka koga nije poznavala.
Veština pričanja priče („storytelling") duboko je ukorenjena u naše nasleđe. Jer, ljudi pričaju priče jedni drugima od kad znaju za sebe. Ustvari, neki bi rekli da upravo priče i predstavljaju ono ključno po čemu se čovek razlikuje od drugih vrsta. Bez priča, po svoj bi prilici svi zajedno još uvek veselo skakalii po džungli, brali bobice, i noću cvokotali od hladnoće i cvikali od lavova. Jer, ljudi su odvajkada baš preko priča i prenosili znanja i iskustva, mnogo pre nego što su izmišljeni pismo i knjiga.
Sjajna vest danas, otvoren je portal SuperGrađanin na ovoj adresi!
Ideja koja stoji iza portala je jednostavna i samorazumljiva, prijaviti nasilje ne ćutati o njemu. Nema nikakvog spora oko ideje i mehanizma sve je jasno.
Ono što na prvi pogled upada u oči je da je sajt gotovo identičan zloglasnom #ocistimosrbiju, sa identičnim mehanizmom, identičnim alatom i procedurom za prijavu, što bi rekli iz ministarstva u identičnom CMS rađen. Onom naprednom, da.
Žiku su pokupili u podne, jednog julskog dana `44. Zvonili, dvojica u sivim odelima, odgurnuli Ružu koja im je otvorila vrata, popeli se do Žikinog skloništa i odveli ga do crnog automobila koji se zaustavio pred kućom. Olgi, koja se sjurila za njima niz stepenice i pitala kuda ga vode samo su odbrusili: „Tamo gde je mesto svim komunjarama“.
Bane je za Žikino hapšenje saznao tek predveče, kad je Miomir, sav znojav i zadihan, uleteo u stan u Profesorskoj koloniji i, bez pozdrava, počeo da sipa vesti, zbrda-zdola, izmedju dva hvatanja vazduha.
„Nešto mi je bledo ovo dete“, rekao je dr Spasić i ta usputna rečenica odvela je Mišu u sobu u kojoj je sve bilo belo, zidovi, stolice, ram oko slike nekog strogog čike.
„Neće ništa da boli“, rekla je teta u belom i izdajnički zabila iglu u prst naivnog deteta koje je sedelo u Radinom krilu. Sam ubod iglom u prst i nije toliko boleo, sigurno ne da opravda onoliki vrisak koji je rasparao julsko jutro i secnuo prolaznike na ulici; boleo je nož izdaje u srcu mališana koga su slagali. Zato toliki vrisak I zato toliki bes kad su mu ponovo prišli