Društvo u kome se Bane kretao bilo je prilično zatvoreno i znalo se, uglavnom, od malih nogu. Roditelji su im se poznavali još od pre rata pa se to prenelo i na decu. Imao je, naravno, i drugove iz škole, Treće muške, ali oni, sem nekolicine, nisu pozivani na kućne sedeljke. Te su sedeljke bile dosta česte, rodjendani, paterice, treći dani raznih praznika, uvek bi se našao neki povod, a povod je, često bio i da nema nikakvog povoda, ali se to sve dešavalo u njihovim stanovima i kućama, a ukućani su, koliko god bili diskretni, uvek bili tu. Zato je Radin stan, pretežno oslobodjen familije, bio pravo božje davanje i bilo je prirodno da se društvo polako prelije u Aleksandrovu. Nisu oni tu radili ništa mnogo više nego što su inače, možda su neke devojke okusile malo duvanskog dima , kao izlet u zabranjenu zonu ili korak ka izjednačavanju sa muškarcima.
dakle nije pitanje prava kako nastaju drzave, secesija se ne regulise propisima.
Била је недеља, празнична и вашарска у Варварину. Градић је мало ван главног пута, па се камиони могу видети само кад доносе робу на пијацу. До најближег магистралног пута има око 6 километара њива. Тај мир варошице удаљене од већих саобраћајница осећа се и пијачним данима. Тада само има мало више света, на Тројице и више шаренила.
Jerina Branković (rođena Irina Kantakuzin, u narodnoj tradiciji poznata kao Prokleta Jerina) je bila srpska despotica, poreklom Grkinja iz porodice Kantakuzina, žena despota Đurđa Brankovića (vl. 1427-1456), za koga se udala 26. decembra 1414.
Ne zna se tačno godina njenog rođenja, uzima se približno da je to 1400, moguće je da je rođena i nekoliko godina ranije. Njen otac bio je Dimitrije I Kantakuzin, koji je imao titulu sevastokratora od decembra 1357. i despota Moreje 1383. Rođen je bio oko 1343. a umro između 1384. i 1420. Dimitrije je bio unuk
Problem sa zvaničnim rezultatima novosadskog GIK je što je u proračunima umesto broja izašlih birača računat broj važećih glasova. To je direktno suprotno Zakonu o lokalnim izborima (čl. 40), i direktno je uticalo na rezultate izbora: odziv je na taj način veštački smanjen, pa iz tog razloga i cenzus, i posledično su svim listama povećani procenti osvojenih glasova. Lista SRS je tako sa 4,94% glasova, koliko je u stvranosti osvojila, po ovim rezultatima dobila 5,13% glasova, odnosno prešla je cenzus, učestvuje u osvajanju mandata, te čini SPS nezaobilaznim faktorom za formiranje skupštinske većine.
EDIT: Pod pritiskom javnosti, pa i ovog bloga, a na osnovu formalnog prigovora LSV, GIK Novi Sad je na sednici 9. maja priznao grešku i oduzeo mandate SRS na osnovu novog preračunavanja cenzusa - u koji su uključeni svi glasali birači, a ne svi važeći listići.
Podsetiću da je novosadski GIK sastavljen od ljudi čiji mesečni prihodi u izborno vreme, zbog navodne stručnosti, prelaze 100.000 din samo po osnovu učešća u ovom telu - mnoge druge aktivnosti im se dodatno plaćaju. A iz njihovog saopštenja nisam shvatio da iko, uključivši i predsednika GIK, namerava da bar podnese ostavku zbog ovako grube greške i počinjenog uznemirenja birača i stranaka - i to ne samo iz redova SRS, koji u ovome nije bio ni kriv ni dužan osim što se našao na klackalici cenzusa.
Bilo jednom jedno, bilo koje, javno preduzeće.
Ali, pre svega, znate li šta je to javno preduzeće? Ako ste naivni, reći ćete da je u pitanju državna firma čija je obaveza da upravlja nekim javnim dobrom, recimo vodom, putevima, prugama, osvetljenjem ili skloništima. No, ako ste iole odrasli, onda znate da je to jedna efikasna simbioza partije na vlasti i sindikata. Partija na vlasti nagrađuje svoje članove za uspeh na izborima postavljajući ih na zgodna direktorska mesta u javnom preduzeću, a predstavnici sindikata, u zamenu za lezilebovanje, ne talasaju nad nesposobnošću postavljenih direktora i aktivno, kroz radničke-sportske igre, kase uzajamne pomoći, sindikalne pozajmice i vaučere za letovanje i zimovanje, drže radnike pod kontrolom. Sve ovo plaćaju radnici ovog javnog preduzeća, kao i svi ostali radnici, kroz budžet ove naše, ili čija li je već, despotije.
Svaki direktor ponaosob kraducka u većoj ili manjoj meri, novogodišnji promotivni materijal se sakriva i traži kvartalno doštampavanje, gorivo se cisternama danonoćno doprema do službenih pumpi, novac se pere kroz ogromne račune za velike nabavke i ostale rehabilitacije; stručnih radnika ima dovoljno, sitnoj boraniji se sistematski i po Zakonu o radu isplaćuje molitveni dodatak za započinjanje bilo kakvog posla, magacini su još uvek puni opreme i rezervnih delova, privatne firme pristaju da izdaju potrebnu robu na lepe oči u nadi da će ući u taljenje sa državom, trenutni premijer i/ili ministar povremeno vikne DA NE MOŽE TAKO VIŠE i slično. Ukratko, idila.