(Ili Durak, 2. deo)
Kada je nakon uplovljavanja funky sedamdesetih u punky osamdesete, moja tetka na tavanu naše kuće u Novom Sadu ostavila neku odeću i obuću i otišla u Švajcarsku, ni slutila nisam da će mi jedna od većih životnih grešaka, osim upisivanja u matematičku gimnaziju, biti bacanje tih prnja u đubre. Platforme, sandale, čizmice, papuče sa pufnicama i mini-suknje od parčića kože sa
"Satan finds some mischief still for idle hands to do..."
"I want to say, in all seriousness, that a great deal of harm is being done in the modern world by belief in the virtuousness of work, and that the road of happiness and prosperity lies in an organised diminution of work."
"The morality of work is the morality of slaves, and the modern world has no need of slavery."
Ovih dana imala sam asocijacije na temu sweet laziness, eseja Russella, i još mnogo čega, čitajući odlične članke Marisse Bracke , (žena can-do-ologist, žena zmaj!)
I nemoj posle da bude da vas nisam upozorila!
Najozbiljnije.
Ove nedelje jedna princeza iz mog komšiluka puni 14 godina. Njena mama, naša blogokoleginica, zamolila me je da je ugostim, jer eto, posle dugo vremena, ima potrebu da se prvi put oproba u pisanju i ispriča najdramatičniji događaj princezinog kratkog života.
Priča je stvarno dramatična, i potresna, stoga, najozbiljnije, pripremite maramice...
Moja gošća je JECINAIMISINAMAMA:
Mleko nije samo hrana - vrzmalo mi se po glavi dok sam, sva očajna pre pet godina pokušavala da dojim svoju prvu bebu Janu. Dva meseca smo se mučile (više ja nego ona) i na kraju smo došle do stadijuma kada je dojenje lepo i lako. Od tada, prošlo je dosta, rodio se Aleksa i dojio, rodila se Sara i ona uživa u blagodetima majčinog mleka. Uživala sam u tome što svojoj deci mogu da pružim najbolje, što je meni lepše, lakše i komfornije. Nisam baš razmišljala mnogo o mamama koje nemaju tu privilegiju da njihova deca dobijaju majčino mleko.
Jesam, razmšljala sam svaki
Gost autor: omega68
Добри смо ми, одлични смо, колико смо убијани и заглупљивани.
Шта је србски домаћин могао да ради док је хиљадама година поред њега, његовом земљом хучала историја?
Да ли га је инересовало ко је рекао да његова земља ствара више историје него што то може да поднесе, Карл Краус или онај коме се приписујз све живе изјаве - Черчил?
Čitam jutros neki članak o autizmu u kome kažu kako postoje i osobe sa autizmom koje imaju veoma nizak IQ, a koje su neverbalne. To nije prvi put da pročitam ili čujem tako nešto.
Eh, te predrasude, i ta ljudska osobina da sve procenjujemo po nekim svojim, unapred zadatim, a često nebitnim merilima.
Ne, ne razlikujem se ni ja od drugih, i verovatno bih isto to mislila da ne poznajem jednog Lazara, umetnika sa autizmom, kako je sam želeo da ga predstavim.
Kada ga je Dragana, njegova mama, pitala za dozvolu da objavim njegovu priču na blogu, rekao je da mogu, ali da kažem da on ima autizam.
Pitala ga je zašto mu je to važno i dobila sledeći odgovor:
" Želim da se zna da i mi sa autizmom možemo da mislimo i da za mene nema granica."
Ali, da krenem od početka...
Koliko sam ja razumeo, dok je devedesetih jednima tekao proces akumulacija kapitala vesto zamaskiran bratoubijanjem, a drugima zbog tog istog bratoubijanja masovno upropastavani zivoti - folk muzika i turbofolkovanje javne scene bili su kljucni softver za zombifikovanje drustva u cilju onesposobljavanja bilo kakvog otpora.
Gatare, vidovnjaci, beli magovi, pevaljke, te poestradizovani bivsi mafijasi i prateci acesoar njihovih droljetina i telohranitelja-ubica bili su ta pesadija kojom je izvrsen odlucujuci juris na sve vrednosti koje su stojale na putu prihvatanja i genocida kao patriotizma, te paljevine, silovana i pljacke kao ljubavi prema svom narodu ...