Ovo je juče (19.02.2011.) napisao Emin tata :
"Hteo bih da se zahvalim Leontini i dečici iz hora Čarolija koji su napravili prvi korak ka ispunjenu cilja Eme i njenih roditelja, da Ema stane svoje noge. Nikada u životu neću zaboraviti ovaj dan kada smo prikupili 59125,00 dinara 25 Eura i 120 makedonskih denara. HVALA vam na velikom srcu."
Ovakve stvari vraćaju veru u ljude. :)
Nedavno sam je pronašla, povučena nekim drugim. Ne znam ko je snimio tu fotografiju. Mora da to beše moj pokojni drug Oleg, kod koga smo tada bili.
Na njoj V. i ja. Nasmejane, onako potpuno bezbrižno, kako samo možeš biti kad imaš 17 i misliš da celi svet, sa svim svojim mogučnostima i čarima, čeka samo na tebe. O iskušenjima tada nismo mnogo znali. O ovim, koja će da nas sačekaju u tom svetu, ništa.
Tada, jedan od najvećih problema je bio kako roditelje ubediti da, iako smo se videli nedavno, dozvole to opet. Njima, V.i njenom bratu ili nama,mojoj sestri i meni. Kako uostalom ne razumeju da Novi Sad i Sarajevo nisu tako daleko. Šta fali da odemo tamo samo preko vikenda....Ili oni da dođu, svejedno. Važno da smo zajedno.
28. decembra 2022 godine bila je odrzana Konferencija na temu “Institucionalni odgovor na femicid u Republici Srbiji”u organizaciji Ženske parlamentarne mreže i Odbora za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost polova.
gost autor: Pat Condell
prevod: AleXandar Lambros
Ako pogledamo kanonska jevanđelja, onda dobijamo sliku čoveka tridesetih godina, neoženjenog, u kulturi u kojoj se gotovo nije znalo za neoženjenog muškarca u tim godinama. Uz to, molim vas, ne možete prenebregnuti dvanaestoricu muških prijatelja, posebno imajući na umu nedostajući deo iz Jevanđelja po Marku u kom opisuje Isusa koji se opružio preko njegovog nagog tela, i tako proveo noć sa njim, poučavajuči ga misterijama božanskog kraljevstva. Kladim se da mu je zaista i otkrio neke božanstvene misterije.
U vreme mejlova i sms-ova, lake i brze distribucije raznih 'kružećih poruka' koje treba proslediti dalje - ili će se desiti (ili neće) to i to. takve poruke su postale više izvor nerviranja i zavitlavanja, nego radosti ili zabave.
Radoznalost me uvek natera da ih pažljivo pročitam, i često se iznenadim... mnoge me dotaknu. Da li je u pitanju određeni trenutak, raspoloženje ili stvarna vrednost - ne trudim se da shvatim.
Ovaj put želim da jednu takvu poruku podelim s vama.
Pre nekoliko meseci, stari
Magazin Mama i Bitka za bebe organizuju konkurs za
Naj-maminu priču
Kakve treba da budu priče?
Priče treba da opišu neke od najlepših trenutaka koje ste imali sa svojom bebom tokom njenih prvih godinu dana. U svakom broju Mame zadaćemo novu temu, a aprilska je:
Naša prva šetnja (sugestije: koliko je beba imala kada ste je izveli u prvu šetnju; kako ste se pripremili - oblačenje bebe, šta ste sve poneli, u čemu ste je izveli; ko je sve išao u šetnju sa vama; da li ste bili nervozni ili opušteni; koliko je šetnja trajala...)
Na molbu koleginice iqiqiq, koja nema autorsku opciju a trebalo bi, objavljujem ovaj apel!
Младеновић Немања је рођен 29.7.1998.године у Београду. До јуна месеца ове године био је ђак ОШ "Ђорђе Крстић" а сада је ученик Прве београдске гимназије. У школу није кренуо.
Немања се већ две године лечи на педијатријској клиници Института за мајку и дете, на одељењу хематоонкологије ради спровођења терапије. Лечи се под дијагнозом MORBUS HODKIN IV CS (C 81.o).
Једино сећање мог деде (1909) на свог оца је било
када је (прадеда) кренуо у рат,
изљубио је њега, брата и мајку и рекао јој: