Kuhinja i njena terasa u našem stanu su gledale na Dobrovoljačku ulicu. Ni trideset metara daleko. Preko nje sam prešao gotovo svaki dan prve polovine svog života barem dva puta. Često i deset puta. Do škole, do trafike, do samoposluge, do reke, u grad.
I bi noć. I svanu dan.
Drugi na Odeljenju intenzivne nege.
"Je li, kad nam donose decu?", pitam ženu koja leži do mene, takođe porodilju koja se oporavlja od carskog reza.
"Nikad."
"Ha, ha. Dobra ti je ta. Ajde, ne zezaj, stvarno, u koliko sati donose decu?"
"Ma, ne zezam, ženo, ne donose decu uopšte. Bebama je zabranjen pristup na intenzivnu negu."
Gledam je pomno, sve očekujući da uočim osmeh u uglu usana. Čekam da mi kaže da se šalila. Ona, međutim, ostaje mrtva ozbiljna. Prčka nešto po svojoj torbici i kaže:
Да сте мог оца чули како се представља, чули бисте да је он сељак човек. Он је за свој идеал поставио да буде домаћин. Прво кафа и ракица, па све остало. Ракија, наравно - домаћа, лично печена, од шљива из нашег воћњака.
Човек традиције и друштва. Једно време је био председник црквене општине, а пре тога члан управног одбора сеоског фудбалског клуба. И из једног и из другог је изашао када је схватио да ће људи преварити институцију у којој су ангажовани зарад - личне користи. Био је неко време и сеоски одборник у градској скупштини.
Gledasmo direktan prenos još jednog u nizu uspeha Srbije: otvaranje tehnološki nepotrebnog Avalskog Tornja. Tadić, Cvetković, patrijarh, muftija, lice koje tvrdi da je naslednik prestola Republike, Đilas, Šutanovac, Tijanić, generali, policajci...
Једино сећање мог деде (1909) на свог оца је било
када је (прадеда) кренуо у рат,
изљубио је њега, брата и мајку и рекао јој:
Dečakove čarape su počele da nestaju. Svaki dan po jedan par. Prve nedelje niko nije ni primetio, ali na kraju druge, u subotu, kad je počelo ponestajati čarapa u ladici, a nisu se mogle naći ni u prljavom vešu, stvar je izbila na videlo. Dečak nije umeo da kaže gde su i kako nestaju. Uostalom njega čarape i ne iteresuju previše - rekao je da ne treba brinuti, nije ni siguran da mu uopšte i trebaju.
primetio sam novi modni trend u sajbermikrosvetu devedesdvojke, a to je da se stvorio jedan horić ljudi koji se bogznakako upiru da iskažu svoje gađenje prema božiću.
yea well, njihovo slobodno legitimno demokracko pravo da šire mržnju i ne znam kakvu šatro prefinjenu gadljivost i nezainteresovanost, njihovo pravo jer tok tranzicije u srbiji čudan, okej, crkva zauzima čudnu ulogu, i na kraju krajeva, neko im je istiltovao mozak da tako rade.
nemam mržnju za takvu ljude, naprotiv, imam razumevanje. njihovo ponašanje je u najvećoj meri, ako ne i potpunoj, posledica uloge crkve u društvu poslednjih desetak godina. njihovo dakle foliranje je reakcija na crkveno foliranje. doduše, vidim tu i druge elemente foliranja, foliranje kao takvo, foliranje, tačka.
Navukli ste se na pogrešne. Uostalom, po ko zna koji put zaredom. Šta bi bile „nindže iz Đenove“ i „patriote sa Terazija“ da nije vas, nas, javnosti, mnjenjača, novinara, blogera, amatera - hejtera, zavisnika socijalnog networkinga, liberalno zagriženih i ostalih željnika svoga mišljenja, koji već danima samo o njima misle, samo o njima pišu, utrkuju se u tome ko će biti žešći, ko će raskrinkati ono što je odavno poznato i nazvati ono što odavno ima svoje ime? U čitavoj toj gunguli, čak i oni koji važe za najpismenije, pevaljki su priznali da je bila najbolja, potvrdivši tako, nakon desetina istih tekstova, zaključaka i grimasa, svu nemoć da se nekako drugačije objasni da ljudi hodaju, ptice lete, a gmizavci gamižu...