Ne pitaj kako mi je bilo kad sam mu se vratila. Ćuti on, ćutim ja, ujutro zajedno na posao, popodne zajedno s posla, a u kući dva stranca. Pojede šta mu stavim na sto, uzme novine i zadrema na kauču, a ja ne znam kud ću od muke. Uveče ja odem u spavaću sobu, a on ostane na onom kauču, pa ga čujem kako se prevrće i uzdiše. Niti gde idemo, niti nam ko dolazi. Samo kad odemo u selo progovorimo po koju pred decom i tako potraja sigurno dva meseca.
Jedan dan svratim do prodavnice, a tamo ona njegova, nešto se rastorokala sa trgovkinjom. Nismo se srele od one noći i to mi bilo
Posle nekoliko dana provedenih po Srbiji - strepnja mi je dublja od nade! Još od raspisivanja izbora tvrdim da se Vučić debelo zeznuo i da će na lokalnim izborima raznorazne Dveri i ostali fašisti razbiti. Ali sada, posle presude da je Šešelj samo patriotski nastrojen entertainer koji je malo bodrio (para)vojske da kolju ali da za to nije odgovoran, a pogotovu posle nekoliko dana razgovora sa pauperizovanom i politički marginalizovanom Srbijom-van-Beograda, sada tvrdim da će fašisti
Zvonjava one gotovo zaboravljene sprave prekida vam popodnevnu dremku. Baba, banka ili anketari?
Ni jedna od opcija. Direktor škole koju vam dete pohađa. Žao mu je ako vas je uznemirio ali bi jako cenio da se u što kraćem roku vidite. U njegovoj kancelariji, podrazumeva se.
Da, dete je dobro. Sada je dobro. Ne, ipak bi o temi trebalo razgovarati u direktnom kontaktu, hvala vam na raumevanju i ljubaznosti.
Za Ivana sam saznala na vrlo neobičan način. Bila je 2013. i ja sam stigla u Bangkok, gde sam imala ugovoren besplatni smeštaj preko liste Warmshowers. Ugostila me je vlasnica privatne škole koja uopšte nije biciklistkinja, mada je posle našeg druženja kupila bicikl i u svojoj šezdeset i nekoj počela da vozi. Već prilikom susreta, rekla mi je da sam je zbunila, pošto je mislila da je reč o muškarcu koji putuje oko sveta. Na Warmshowers nije ni gledala moje fotke, a pošto joj samo moje ime ne znači ništa da bi znala o kom rodu je reč, to je zaključila da samo mušarac može pedalati okolo sam. Grohotom se smejala kad je otkrila svoju zabunu. I tada mi je rekla kako smo mi svi iz Srbije neobični.
"Koji mi? Poznajete još nekog iz Srbije?"
"Ima jedan vaš, isto biciklista, pitao me je za smeštaj. Njega sam odbila jer sam već imala goste. A i pola ga nisam razumela, govori engleski mnogo brzo."
Sad je na mene bio red da se začudim. U tada malom i manje-više poznatom svetu srpskih cikloputnika, znalo se ko je gde putovao na dalje destinacije. Ni meni ni rijateljima koji su pravili duge ture, a koje sam odmah pitala, nije bilo poznato da je neko vozio čak u Tajlandu.
Bili žena i ja prošle nedelje u Novom Sadu. Pored poslova koje smo morali da obavimo želeli smo i da vidimo drage nam i mile ljude, da se prodružimo i pitamo za junačko zdravlje. Ipak, moram da kažem da je na najprvljem i najprevashodnijem mestu bila naša želja da
Dok je voz lenjo kloparao banatskom ravnicom, nekoliko putnika je ležalo na drvenim klupama u različitim dubinama sna. Jedini koji je spavao sedeći, u ćošku kraj vrata, bio je Bane koji je nastavio sa snom koji je prekinut sat ranije, minut pre tri, kad ga je Rada prodrmala i otela mu taj minut da ga ne budi sat, pa da se probudi i dete. Onda bi se on sjurio u kupatilo a Rada u kujnu, da mu spremi doručak i ispegla jedinu pristojnu belu košulju, opranu sinoć i obešenu da se suši tokom noći i da se dosuši pod peglom. Zatim, brz pogled na dete koje spava i nežan
Strina je umrla juna prošle godine. Već neko vreme se mučila. Najviše je napao šećer - poslednjih godina skoro je bila oslepela. Razaznavala je samo obrise. Poslednji put smo je videli pre nekoliko godina. Ono kad smo im svi porodično otišli u goste. Obradovala se, mojoj kćerki najviše. Srdačno se ispričala sa svima, ponajviše sa majkom.
Uvek se javljala na telefon. Valjda joj se u poslednje vreme sluh još više razvio kako joj je vid oslabio, pa je iz prve, bez greške prepoznavala ko je zvao. Nismo se sa njima čuli toliko redovno. Brat je zvao da kaže tužnu vest.
u nekom freaky smislu, kao kada pokušavaš da se poistovetiš s neprijateljem da bi razumeo na koji način on, neprijatelj, razmišlja i oseća, momci iz Globalnog Džihada me fasciniraju -
uspeli su sa par visokoprofilnih akcija, s prvorazrednom žrtvom i hrabrošću, protiv enormnog sistema nadzora, kontrole i moći, uprkos izvesnosti krajnjeg smrtnog ishoda svojih dela, da ostvare te akcije i preko noći postanu idoli Muslimanske Ulice.
сећам се, када смо доперјали у изру, тамо, јуна 1999. (мада сам ја већ увелико био шуњалица овде још далеке и бистибојсне, саботажне 1995.), да су нама, избеглицама из демократском америком бомбардоване србије приредили дочек у прес-клубу аеродрома, и да је ту један од представника наше емиграције, данас виђени припадник јеврејске заједнице у србији одржао говор, који смо склепали успут у авиону. у суштини, тамо смо, с врата неба, накрпили одлазећег премијера, бибија нетанјахуа, због тога што је прихватио албанске избеглице, а нас, српске јевреје је истретирао као грађане друге класе. биби је отишао с тог шоуа за медије црвен и бесан као рис, успут рекавши "склоните ми овог малог милошевића", отишавши демонстративно са сцене у заборав.