Puškar je jedno od pet damova - svetilišta u Indiji koje bi svaki Indus trebalo da poseti za života. Obično se na hodočašća kreće kada čovek obavi sve važne poslove u životu: okući se, izrodi decu i izvede ih na životni put, ostvari poslovni uspeh - kada mu ostane da duhovnim pročišćenjem tekući život počne da privodi kraju i priprema se za onaj naredni. Indusi veruju da svako treba da proživi 82 miliona života, neke lepe a neke i ne.
Nerviraju me svi ti turisti koji su opseli Kjoto. Jer to je moj prvi utisak – da je grad pod opsadom. Na najjačem udaru su 'must see' mesta, koja trpe najezdu i stranih i domaćih posetilaca.
Ne zna se ko se više folira: lokalci koji su obukli tradicionalna kimona I japanke sa
AleXandar Lambros
Imam još veću maniju od pisanja, a to je fotografisanje. S urođenom radoznalošću za šarenolikost sveta od kako sam se domogao jednog digitalnog aparata od njega se više ne odvajam, što može žestoko da vam ide na nerve ukoliko ste se sa mnom zadesili negde u kakvom obilasku. Malo malo pa mi nešto privuče pogled i zastanem da blenem i uhvatim pravi ugao za detalj na fasadi, eksploziju boja na kakvoj pijaci, ili već kakav kadar prirodnog ili urbanog pejzaža. Izbegavam da slikam ljude. Nemam dovoljno dobar objektiv za bezbednu razdaljinu. I znam da ljudi, u najvećem broju, ne vole kad ih slikaju. Ali, ponekad je teško odoleti. Prosjak zaspao nad novinama na klupi ispred blještavog izloga Rolex radnje, obeznanjena narkomanka pred portalom katedrale, a ispod statue Notre Dame koja odozdo, onim svojim kič bogoumilnim pogledom kakav ima većina katolčkih crkvenih statua, gleda na nju, ili žena u burki koja u Lafayettu bira čipkani veš. Za mene su to rečita svedočanstva ludila našeg doba. Teško je odoleti.gost autor: Pat Condell
prevod: AleXandar Lambros
Danas je uobičajena stvar čuti - „mene to vređa". Kao da to ljudima daje nekakva posebna prava. Zapravo je to ništa drugo do obična kuknjava. Gunđanje. „Mene to vređa" ne znači ništa i nema nikakvu svrhu. Ne postoji razlog da se ovoj frazi ukazuje poštovanje. „Mene to vređa" ... pa, koga zabole?Stephen Fry
povodom uvođenja inkvizicije i šerijata u srpski pravosudni sistem
Dragi čitaoci bloga B92, pred vama je odlomak iz rada koji treba da bude objavljen u novom broju naučnog časopisa "Religija i tolerancija".
Termin "politička teologija" prvi put se spominje u čuvenom istoimenom eseju Karla Šmita "Politische Theologie: Vier Kapitel zur Lehre von der Souveränität" čija glavna teza oslikava vezu između političke organizacije društva i religiozne svesti koje to društvo poseduje. Drugim rečima političko društvo uvek oslikava njegova verska ubeđenja, pa čak i kada je ono sekularno, ono neizbežno implicira na određenu formu civilne religije:
Svi značajni koncepti moderne teorije države predstavljaju u stvari sekularizovane teološke koncepte koji su tokom njihovog istorijskog razvoja od teoloških sistema prešli u teoriju o državi. Jedan od takvih primera jeste slika Svemogućeg Boga koji postaje Svemogući Zakonodavac.[1]
Poznati rimokatolički bogoslov Johan Baptist Mec (Johann Baptist Metz) početkom 60-tih godina prošlog veka uvodi ovaj pojam u svoj bogoslovski diskurs. Za razliku od Šmita koji je ovaj termin koristio kada je govorio o autorima rimokatoličke kontrarevolucije - Donoso Kortesu, Bonaldu i de Maistre-u, autora koji su bili teisti i ideološki podržavali lični suverenitet monarha uz pomoć teoloških analogija, Mec ovom pojmu daje jedno novo značenje i određuje ga kao svojevrsni kritički aparat društva.
Хоће то тако, свако мало да ослаби млаз из славине. Већ знам шта ми је чинити. Одврнем на крају славине један навој, извадим мрежицу-филтер, олупам оно што се накупило, па сам миран пар недеља. Сваке године заменим целу славину, јер се каменац, тај незаменљиви састојак чесмуше-воде скупља свуда, а не само на филтеру, па се као последица
Republika Srbija je svetovna država.
Crkve i veske zajednice su odvojene od države.
Ni jedna relegija ne može se uspostaviti kao državna ili obavezna.
Pred Ustavom i zakonom su svi jednaki.
Iz želje da pjesma koju ćete sada pročitati dođe do šire publike, stari bloger Jaril me je zamolio da ju postiram na svom virtuelnom kutku što i činim. Pjesmu je napisao američki pjesnik Emanuel Xavier a preveo jedan Jarilov prijatelj i objavio na svom blogu. Ne mogu reći da u potpunosti dijelim njihov pogled na svijet ali pošto su mi tolerancija i sloboda izražavanja bliske i zbog toga što gore pomenuti bloger ima "kredit" kod mene kao bloger i kao čovjek - ustupam ovaj prostor njegovoj želji (uz dužno izvinjenje zbog zakašnjenja).
Da je Isus gej,
da li bi ga na svom telu crtao?
da li bi ga oko vrata nosio?
molio se i Sinu Čovečijem služio?
Da li bi ga ipak slavio
jer je radi grehova tvojih umro?