Tekst je predogovor u hrvatskom izdanju čuvene "Etike" - Ditriha Bonhofera.
Bili smo nijemi svjedoci zlodjela, prani smo mnogim vodama, naučili smo umijeće pretvaranja
Богохулија Антикристијана Тодоровића
7. Jaнуарa 2014 at 16:45
Пре много, много година живeо је Исус који је изнад свега волео нову одећу. Сав свој новац он је трошио на то да се што лепше обуче. Није бринуо за своје војнике, није марио за позориште, ни за лов, желео је само да пред људима носи стално нова одела. За сваки сат у току дана имао је ново одело. И као што се за Исуса обично каже да је на истезању, тако се о њему говорило:
„ Исус је у соби за облачење.“
Rada je imala tremu i Bane je to osetio. Dok su se spuštali Čuburskom ulicom čvrsto mu je stezala ruku, kao da hoda po ledu; kad su skrenuli u Kraljevića Tomislava, stisak je postao grčevit. Pokušao je da je malo raskravi : “ Ne brini, ne ideš kod kraljice, idemo kod mene. I majka i tetka su sasvim jednostavne žene i sigurno Te neće pojesti, naročito zato što su stalno na dijeti“.
Dijeta je, već na prvi pogled, bila neuspešna. Gospodja Olga, Banetova majka, bila je nešto niža od Rade, prijatnog okruglastog lica sa plavičastim očima, pravilnog stasa po kome je pravilno rasporedjeno dvadesetak kilograma viška. Tetka-Ruža, kojoj se Bane obraćao sa Tante-Roz, bila je iste visine kao i sestra, tamno plave kose i izrazito plavih očiju, strogo napućenih usta i viška kilaže nepravilno rasporedjenog oko kukova. Odbor za doček upotpunjavao je Pera, mladji od Banetove mladje braće, preterano krupan jedanaestogodišnjak vodnjikavo plavih očiju i bujne grguravo plave kose, kao da je kolmovana.
što nam B92 ne reče kad smo ga branili devedesetih da će iz minuta u minut da prati ko je novi ukućanin u kući velikog brata da se ne cimamo onda?
jedna mala lična etička dilema.
наспрам традиционалних облика веровања и језичких формализација их,они,духом у потрази, теже да дају подршку сумњивцима који не следе језик Цркве као пуки одјек прошлости,у размерама језичких слика и освешталих сижеа,него наслућујућ сложене поступке религиозне игре и драматизација,ироније,патоса,меланхолије и нарације која излаже каталоге постисусовског постојања,јалов труд улажу да се дорека Догме домогну.
Bila sam na promociji u Zelenom Zvonu. Došla sam preumorna i sa zakašnjenjem. Ljudi su sedeli i čekali. Jedan dečko, mlad čovek, kako god, zapitkivao me je da li je i koliko Zoran pio. Bio je sipmatičan i otvoren. Posle je pričao kako nema pravih ljudi, naručivao pivo i pominjao nekakav bend. Sela sam s njim za šank, pila kratku s mlekom (to piju umorni) Zrenjanin je mesto koje pamtim po nekim vožnjama iz Novog Sada, ne sećam se imena lokala znam samo sa kim sam u njih ulazila, sedela, pričala... Sećam se i Milana Mumina, ne znam zašto - on nije iz Zrenjanina.
Ali
Zora je. Tmurno nebo nad vukojebinom. Kroz parče prozorskog okna, koje nije pokriveno nečim što liči na zavesu, prosula se tmina budjenja Badnjeg dana. Nikada za Badnji dan nije bilo ovako. Ili je bio sneg ili je bilo sunce. Oči se navikavaju na polu tminu koja miriše na tišinu. Pokreti su lagani, kao da se plašim da ne probudim nekoga. Znao sam da je samoća uvek teška, ali da je teret, nisam verovao.
probaću da svoj udeo u ovom tekstu ograničim na što manje reči. dakle forma je citiranje i na kraju molba.