U prilogu ovog predloga Svetom Sinodu su sledeći argumenti:
Dolazi i deseti peti oktobar od onoga 2000.godine, a izgleda sve više kao da ni onog prvog nije bilo.
Već dvadeset godina Srbija se nalazi u tranziciji, doduše prvih 10 se bavila nekim drugim prioritetima, ali izgleda da smo učili žurno od srede do petka al se nismo mnogo makli od početka..Da li je prestroga ocena da, umesto boljitka, u svakom segmentu društva vidimo, u najboljem slučaju stagnaciju, a samo ponegde i napredak.
„Pre nešto više od deset godina mislili smo da je tada najgore. Pa smo onda jedno kraće vreme mislili - biće bolje. Danas opet mislimo da je sada veoma loše, a da je boljitak negde u dalekoj budućnosti“, jedan je od zaključaka istraživanja „Kako građani Srbije vide tranziciju iz socijalizma u kapitalizam”koje je prošlog meseca obavljeno na uzorku od 1.813 građana Srbije. Ima tu interesantnih podataka i zaključaka
ko zaključivati želi.
Evo nekih:
- građani danas životni standard u vreme socijalizma ocenjuju sa četvorkom, a u vreme Miloševića, kao i današnji standard sa dvojkom. Standard u vreme Miloševića ocenjen prosečnom ocenom 1,95, dok je vlast koja je došla nakon njega dobila ocenu 2,32.
dalje,
-više od četiri petine ispitanika, odnosno 81%, tvrdi da je bilo najbolje u vreme socijalizma,
Neki od gostiju bili su: akademik Vladeta Jerotić, prof. dr Zorica Kuburić, prof. dr Dubravka Valić Nedeljković, prof. Vladislav Šćepanović, prof. dr Radovan Bigović i drugi učesnici, među kojima je bila i moja malenkost. Na skupu je predstavljeno i hrvatsko izdanje najpoznatijeg svetskog bogoslovskog časopisa "Concilium".
Ono što za nas kao prisutne bilo zaprepašćujuće a ispostavilo se i za kolege iz Hrvatske radio televizije jeste apsolutna nezainteresovanost domaćih medija da isprate naučni skup na kojem su učestvovali znameniti gosti iz zemlje i inostranstva.
Rada je imala tremu i Bane je to osetio. Dok su se spuštali Čuburskom ulicom čvrsto mu je stezala ruku, kao da hoda po ledu; kad su skrenuli u Kraljevića Tomislava, stisak je postao grčevit. Pokušao je da je malo raskravi : “ Ne brini, ne ideš kod kraljice, idemo kod mene. I majka i tetka su sasvim jednostavne žene i sigurno Te neće pojesti, naročito zato što su stalno na dijeti“.
Dijeta je, već na prvi pogled, bila neuspešna. Gospodja Olga, Banetova majka, bila je nešto niža od Rade, prijatnog okruglastog lica sa plavičastim očima, pravilnog stasa po kome je pravilno rasporedjeno dvadesetak kilograma viška. Tetka-Ruža, kojoj se Bane obraćao sa Tante-Roz, bila je iste visine kao i sestra, tamno plave kose i izrazito plavih očiju, strogo napućenih usta i viška kilaže nepravilno rasporedjenog oko kukova. Odbor za doček upotpunjavao je Pera, mladji od Banetove mladje braće, preterano krupan jedanaestogodišnjak vodnjikavo plavih očiju i bujne grguravo plave kose, kao da je kolmovana.
koji proslavljaju Božić po gregorijanskom kalendaru
MIR BOŽIJI; HRISTOS SE RODI
Istina
Među nama nema tajni, rekao mi je Sloba
Konjović pre jedno 35 godina dok smo
stajali u Knez Mihajlovoj
slučajno smo se sreli preko puta "Grčke kraljice"
gledali smo u izlog knjižare, a on je
govoreći o svojoj devojci ili ženi
rekao
Među nama nema tajni
Osetio sam nelagodu
kako je to moguće
pitao sam se, kako može dvoje ljudi da postoji
u istom vremenskom trenutku, na
istoj tački Zemljine kugle, dakle, na istoj geografskoj
Sličan ili gotovo identičan je i stepen političke nezrelosti balkanskih društava i njihovih samoprozvanih demokratskih (građanskih) političkih "elita". Ta nezrelost sameriva je upravo u permanentnom pokušaju transfera (ne)odgovornosti - odnosno stalnim d(j)etinjastim durenjima političara kojima je narod s pravom nezadovoljan.
Bilo da je u pitanju "slučaj" Josipovića, Tadića, ili nekog trećeg.
Baš kao sa Borisom Tadićem i u slučaju Ive Josipovića broj precrtanih/poništenih listića bio je mnogo veći od razlike koju su na izborima ostvarili Nikolić odnosno Kitarevićeva. Tako da su i na izborima u Hrvatskoj prevagu zapravo odn(ij)eli upravo prevareni, razočarani ili nemotivisani birači koji su, budući da se njima i njihovim životima niko ne bavi, i u Hrvatskoj radije izabrali da ostanu kod kuće.
U demokratskim društvima - ili onima koja bi ht(j)ela takvim (p)ostati - građani su uv(ij)ek u pravu. A onda kada su razočarani i nezadovoljni - tada posebno! Nezadovoljstvo građana moralo bi biti crveni signal za ozbiljno preispitivanje i temeljnu rekonstrukciju političke scene. Kako ljudi koji tu politiku vode, tako i ciljeva, političkih programa, i tsl. Međutim, umesto da napokon čujemo ono toliko poželjno i u pristojnim i demokratskim društvima rekao bih jedino logično i normalno: "Gospodo, žao nam je što smo izigrali (izgubili) vaše pov(j)erenje - pokušaćemo do narednih izbora da se popravimo, da vas saslušamo, razumemo, pronađemo nove ljude, osmislimo nove politike", radije se nastoji odgovornost svaliti na (nezadovoljne ili nezainteresovane/nezainteresirane) birače u stilu: gospodo dobili ste ono što ste tražili, plakaćete vi za nama, dabogda propatili još i više no što ste pod nama... Ukratko: Krivi ste što ste nezadovoljni nama, bogom danima!
AleXandar Lambros
Red bi bio da Kragujevac, sada kada ima krstaču, dobije i Zid plača. Nije to neki komplikovan projekat, a gradska vlast ne voli komplikovane stvari, samo ono što očas posla može da se sklepa, pa cenim da bi predlog mogao lako da prođe, tim pre što je vrlo pravoveran. Za lokaciju predlažem plato ispred gradske skupštine. Tako lepo, da možete da plačete do mile volje, lupate glavom o zid u stanju očajanja a i ubacite ceduljicu sa porukom za Boga između cigala, ako i on uopšte ovom gradu može šta da pomogne.Često se stvara utisak da se za Vaskrs i Božić kaže kako su i jedan i drugi najveći praznici. Pravilno je za Božić reći da je najradosniji Hrišćanski praznik, jer slavi rođenje Hristovo, a Vaskrs najveći praznik jer se slavi Hristovo Vaskrsenje iz mrtvih.
Zanimljivo je da se kod mnogih Pravoslavnih hrišćana odomaćio i katolički naziv Uskrs. Radost Vaskrsa ili Uskrsa