Alexandar Lambros
Izrael je svojevremeno sastavio listu država koje nikada nisu bile antisemitske. Najiskrenije se nadam da je ne apdejtuju. U tom odabranom društvu od jedva desetak država našla se i Srbija. I iskren da budem, povremene priče o antisemitizmu u Srbiji, koje su tu i tamo iskrsavale devedesetih i kasnije, držao sam za način na koji kojekakve NVO pravdaju budžetska sredstva. Znam, čuo sam za rušenja groblja i kukaste krstove ižvrljanje sprejom, ali nikad nisam bio načisto da to nije provokacija nekoga ko ima interesa da napravi problem. Prosto, nije mi dopiralo do mozga da bi neko ko je i sam bio žrtva genocida mogao da bude antisemita.
Zora je. Tmurno nebo nad vukojebinom. Kroz parče prozorskog okna, koje nije pokriveno nečim što liči na zavesu, prosula se tmina budjenja Badnjeg dana. Nikada za Badnji dan nije bilo ovako. Ili je bio sneg ili je bilo sunce. Oči se navikavaju na polu tminu koja miriše na tišinu. Pokreti su lagani, kao da se plašim da ne probudim nekoga. Znao sam da je samoća uvek teška, ali da je teret, nisam verovao.
Ateisti Srbije
Predsednik Republike Srbije, Tomislav Nikolić, u UN: "Republika Srbija je zemlja verujućih ljudi koji boga traže u hrišćanskim crkvama i katedralama, džamijama, sinagogama. [...] Neodgovorni pojedinci izvrgavaju ruglu svetinje u koje ljudi veruju."Sramotno je da predsednik Republike Srbije, čovek koji je zakonski predstavnik svih građana ove zemlje, na ovako brutalan način diskriminiše sve one koji ne pripadaju nijednoj verskoj zajednici.
Ovaj blog je nastao takoreći slučajno. Počeo je da nastaje kao beleška na margini bloga u pripremi (na sasvim drugu temu), ali zbog ekstenzivnog citiranja, beleška se ugojila do mere da može bude standalone blog.
Napominjem da ovo nije onaj traženi blog o pravu. To drugi put i na tenane. Iako ću se i ovde dotaći pitanja principa prava i koječega što čini suštinu tog bićenapisanog bloga.
Dakle, prvo činjenice:
Milan Nikolić
Prošle nedelje je jedna žena održala vatren govor podsećajući svoje "sestre", mlade Muslimanke, na svetost i važnost hidžaba, tradicionalne ženske religijske nošnje. Nastupi tog tipa, mislim na tonalitet, afektiranje, pa onda i na sadržaj izrečenog, obično se karakterišu kao predstava čiste ostrašćenosti, ali u tom glumljenom zanosu, ima mnogo grotesknog i karikaturalnog.