Koprive sam samo dva puta pripremala u životu, prvi put prošle godine u Severnoj Vestfaliji, brala sam ih u rukavicama oko golf terena i posle napravila pire, a ove godine su mi koprive doneli Mina i Goran na povratku s Rajca, gde sam i ja bila, al sam zaboravila da je nabarem, kao i divlju nanu, a bilo je čitavo polje, a sve zato jer sam se zaludela s paraglajdingom i idejom lebdenja nad livadama.
Doktor Alexis Carrel je bio nestrpljiv jer je imao nešto važno da saopšti svom prijatelju Glenn Clark-u. Poslao mu je poruku da želi da ga vidi čim prije.
- O čemu se radi Alexis, čemu tolika žurba II Svetski rat još nije počeo a i godinama smo daleko od hladnog rata, bez većeg interesovanja i blagim glasom pita Glenn.
- Predstoji strašna svetska kriza prijatelju i najverovatnije opšta propas, nestrpljivo će Alexis i brzo dodaje, budućnost čovečanstva je ugrožena i može biti spašena samo ako grupa ljudi koja veruje da je izvor njihovog postojanja u Bogu i da to predstavlja mali deo veće celine - opšteg blasgostanja i dobra, svesna snage Kosmosa i Tvorca tako da im je lako da vide stvari jasno i deluju u mnogim poljima bez ograničenja. Ovakvi ljudi, ako ih je moguće naći, ili ako oni nađu jedni druge, mogu da razmenjuju svoja znaja i misli i time osmisle način kako da speče opštu propast.
да баталимо ми флоскуле? пароле и лична разрачунавања. да оставимо реиндустријализацију онима који ту реч могу изговорити после пола флајке тг`зјуг. шалим се. око ове реиндустријализације бих да разјасним пар ствари. да би "индустрија" ферцерала неопходно је правити нешто довољно атрактивно (квалитетно и јефтино) да то неко купи. е сад, не знам да ли сте чули за кину? то је она земља која се потписује са прц (made in).
Sad ga nema danas, a juče se vratilo.
Ima li koga da je pretek'o?
Od mojih mnogih passtime ljubavi i mrznji, mozda najizrazenija je neobjasnjiva zelja da se svake godine, uporno i iznova, penjem na visoke nadmorske visine sa kojih se posle zabrinjavajucom brzinom sjuravam nadole, i to na samo dve drvene, u moderno vreme i sarene daske, uz blagu pomoc dva metalna stapa. Naravno, treba se dobro i pravilno obuci i opremiti, treba revnosno odraditi domace zadatke, ali kada se jednom cak i polukompetentno iskristijanise od vrha do dna zicare, genetska mutacija je zavrsena i do kraja zivota ce se jednom (a katkad i dvaput) godisnje trositi perverzne kolicine para da bi se ponavljalo ovo iskustvo.
autor teksta: Tomaž Mastnak
Da li smo opet u hladnom ratu? Prijateljica koja predaje u Njujorku noviju istoriju rekla je njenim studentima prošle nedelje da mogu zahvaliti američkoj vladi za posebnu ljubaznost jer im je u realnosti predstavila ovu vrstu političkog delovanja, koju bi inače morali da uče iz knjiga i dokumenata. Nekima od mojih američkih poznanika koji su doživeli prvi hladni rat se - tako mi kažu - od njegovog sadašnjeg oživljavanja povraća. Meni je sve to uglavnom novo. To ne znači da o tome ništa ne znam, samo sam bio pošteđen te vrste iskustva. Dok smo
Danas i mnogo većim nacionalistima od nas slabo ide. Takvo je neko vreme. Više se ceni internacionalizam. Proleteri svih zemalja se ujedinjuju, a nacionalisti sede sa strane ne prateći trend. Mada, ne može se reći da ujedinjenje nacionalista svih zemalja nije u nekim istoriskim trenucima bila tema, koliko god imala oksimoronskog u sebi. Jevreji su možda jedini pravi preostali nacionalisti, i Japanci, naravno. Dok izraelske bombe zasipaju Gazu, ubijajući decu, progresivni svet, na čelu sa Kristijanom Amanpur i Bernarom Anri-Levijem, ćuti i pravi se blesav, bojim se da ću jevrejski primer sada preskočiti, kao izraz svog ličnog protesta prema užasu koji se odvija u aktuelnoj fazi izraelsko – palestinskog konflikta (za koji, ovim putem, apelujem da prestane odmah!).