Više ili manje nije bilo neprijatnih ili neugodnih pitanja ili stvari upitanih i predstavljenih na nedavno održanom skupu srpskih i izraelskih diplomata i preduzetnika, u sklopu obeležavanja jubilarnih godina u kojima se Izrael nalazi: 120 godina od 1. cionističkog kongresa u Bazelu, stotinu godina od Balfurove deklaracije, 70 godina od UN-ove odluke o podeli Britanske Palestine na dve države, jevrejsku i arapsku, 50 godina od ponovnog objedinjenja kontrole nad prestonim gradom države, nad Jerusalimom... Takođe je ove godine navršeno i 25 godina od ponovnog uspostavljanja diplomatskih odnosa između Srbije, tačnije između bezidentitetske državne zajednice koja je nastala posle rapada SFRJ, pod kontrolom bračnog para Milošević-Marković; i Države Izrael.
Naša strana ekspedicije nije dozvolila previše prostora za pitanja, kao stare, dobre, oprobane autokrate, dok je izraelska strana, kao dinamična demokratija, jedina na Bliskom Istoku i sigurno među top20 u svetu, dozvolila i ohrabrila potpitanja, što ćemo videti malo kasnije u mom prilogu. Dačić je sišao, rekao šta je imao i otišao, uglavnom, u svom stilu, zaplićući jezikom, da l', što reče Tajson, od polupripitosti, da l' od umora usled svog mukotrpnog rada u poslenstvu Države Srbije, bivši ambasadori su rekli šta imaju, bivši dopisnik Политике iz Jerusalima, Bora Erdeljan je to pažljivo moderisao. Bulumenta partijskih klinaca starletana i starletanki, je došla, i, prilično nekulturno, otišla pre početka izraelskog dela predavanja. Međutim, u celom tom srpskom partijskom jednoumlju, stejdž je oduvala jedna osoba, žena koja se tu našla na poziv organizatora iz izraelske ambasade u Beogradu, gospođa Rouzi Stivenson-Gudnajt, unuka Kapetana Vojske Kraljevine Srbije i Vojske Kraljevine Jugoslavije, rođena Amerikanka srpskog-pravoslavnog i jevrejskog duhovnog identiteta (majka Jevrejka, otac Srbin), čiji deda je bio prvi vojni ataše i diplomata Kraljevine Srbije u Vašingtonu.
Pre nešto manje od četiri godine u Poljoprivredno-veterinarskoj školi u Rekovcu eksplodirao je kotao. Srećna okolnost, bila je nedelja, u školi je u toku bilo takmičenje, te je dvorište bilo prazno.
To je izgledalo ovako:
Danas je stidljivo osvanula vest da se isto desilo u Hemijskoj školi u Leskovcu.
Честитам!
Moj sin je kao klinac od četiri, pet godina, na izlizano, ordinarno, uobičajeno pitanje baba, deda, stričeva, ujaka i ostale nam uže i šire rodbine i prijatelja: Šta bi voleo da budeš kad porasteš?, odgovarao: Kad porastem, biću Baja Patak.
Dete bilo vizionar! Ukapiralo još pre trideset godina da je biti Tajkun, najbolje od najboljeg što se može biti u, tada još SFRJ a sada u Srbiji. Smejali se mi i rodbina,
Mnogi su danas na razne načine želeli da obeleže desetogodišnjicu svrgavanja Miloševićevog režima, ali jedan događaj se bitno razlikuje od svih drugih. Na margini zvaničnih manifestacija, akademskih diskusija i istorijskih TV emisija, 5. oktobar 2010. je obeležila jedna beskompromisna građanska akcija ispred Narodne skupštine Republike Srbije, sa snažnom porukom:
ĐUBRE ZA ĐUBRE - Spontani, ekološki građanski protest
Naime, građani su putem Fejsbuka pozvani da 5. oktobra iznesu đubre iz svoje kuće i, umesto u kantu, izbace ga na plato ispred Skupštine - iste one pred kojom (i u kojoj) su pre deset godina srušili vlast omraženog režima...
Ko se drznuo da pozove građane na tako smeo čin i zašto?
Pre ravno 70 godina, u tzv. Novosadskoj raciji od 21. do 23. januara 1942., mađarski fašisti su pobili 1255 ljudi i to samo u Novom Sadu, i to samo onih kojima su precizno utvrđena imena. Lako je moguće da je žrtava bilo više (kao objektivna cifra se, u ozbiljnim razgovorima, uzima 1330), pre svega zato što evidentiranje ubijenih koji su po nacionalnosti Romi nikad nije izvedeno do kraja precizno - neki su naime popisani kao Srbi a neki, biće, uopšte nisu ni evidentirani.
Sećam se prvog singla grupe Popaganda - "Dr. Mabuse" koji me je prvo privukao zbog naslova, pa zatim muzike i na kraju fenomenalnog spota koji je radio Anton Corbijn. I odmah sam ih zavoleo.
Iako su nastali 1982. godine, trebalo im je čitave dve godine da objave ovaj singl. Postali su veliki hit u Nemačkoj i Engleskoj. Često su im govorili da su oni "Aba iz pakla".
Kada danas razmisljam o tome, mislim da je sudbina bracnog para Causesku - prvi veliki istoijski dogadjaj kojeg sam bio svestan - znacajno uticala na moj buduci razvoj, a verovatno mi i dala smernice oko toga koja ce mi polja drustva biti vazna.
Danas samo procitao clanak Majkla Mejera o paru Čaušesku. Članak je poučan i budi neka osećanja i ukazuje na fenomene na koje izgleda ni jedna revolucija nije imuna. Meni je bilo zanimljivo čitati