Polude naša politička elita sa tim odlivanjem mozgova. Kao da smo aždaje pa svaka glava ima po jedan mozak. Opet mi je pao neki tekst gde predsednik Privredne komore Srbije Miloš Bugarin izjvaljuje ono što je pre neki dan izjavljivao dragi nam ministar za nauku i tehnologiju ili tehnološki razvoj, mada ne znam šta mi to razvijamo
Seoba Mordora na Zapad nije se na mojoj geopolitčkoj mapi i u vrednosnom sistemu dogodila na današnji dan. Ali današnji dan svakako jeste simbolička prekretnica u shvatanju sveta i funkcionisanja politke i sile u njemu, razloga, uzroka i posledica.
Današnji je dan svakako dan kad smo SAD i ja prestali da budemo prijatelji.
Eto, šta ćeš, sve reke teku nekuda, pa je tako i ova životna otekla u nekom tajanstvenom pravcu.
Шта год да тражите не заслужујете.
Чим год да мислите да се бавите нисте га достојни.
Где год да куцате не треба вам се отворити.
Срамите се.
*Molim pogledajte dodatak na dnu teksta, nisam želeo da menjam originalno obećanje bez dogovora.
Nikad nisam bio u Petnici - ni na nekom od tih đačkih naučnih kampova, čak ni u prolazu - ali ideja ustanove mi se sviđa. Sviđa mi se i to što je u pitanju neprofitna organizacija, koja se trudi da pristup deci ne bude ograničen mogućnošću plaćanja komercijalne cene takve vrste obrazovanja, nego da kriterijumi budu na bazi znanja i ideja, a da se troškovi pokriju na drugi način.
Sa Dunjinog bloga preuzimam ovaj link na vest da Petnica trenutno ima akutan problem sa finansiranjem, zbog neuplaćivanja obećanog iznosa od strane "države" (koji god državni organ je to obećao pa nije ispunio). Nadam se da će kratkoročni problem biti premošćen što pre - a u međuvremenu bih voleo da predložim način da se, na srednji rok, smanji zavisnost od državnog budžeta i da deo finansiranja na sebe direktno preuzmu oni koji veruju da je Petnica potrebna Srbiji - a posebno, nadam se, oni koji su sami imali priliku da se uvere u vrednost Petnice kao obrazovne institucije - oni koji su u njoj nekada bili, a sada su odrasli i postali finansijski sposobni.
»Krive su majke«, bi ukratko bio zaključak medicinskog osoblja Pedijatrijskog odeljenja KBC Zemun, na čelu sa direktorom. Koga je, inače, najviše pogodilo toliko izveštavanje o tretmanu majki i malih pacijenata u njegovoj bolnici. Kaže da »nikada nije bio suočen sa tako senzacionalističkim izveštavanjem«. Verujem da nije, jer da jeste, ranije bi se osoblje ove bolnice dohvatilo metli i krpa, i dovelo u iole civilizovano stanje dečije odeljenje, baš tako kao što je to preko noći uradilo za potrebe pokazivanja novinarima.
Da li se drmaju temelji nauke? Brzina svetlosti kao najveća moguća brzina u ovom svemiru je dovedena u pitanje. Govori se o mogućnosti teleportacije, putovanje kroz vreme se pominje kao nešto ostvarivo u (astronomskim merilima) dogledno vreme. Tu je i kvantna teorija informacija, postoji i tvrdnja da je informacija fizička, razmatra se stvaranje „iz ničega". Da li smo na pragu novih epohalnih otkrića ili je „samo" greška u pitanju? Uz sve ovo, za jačanje našeg ponosa, uvek se napomene da je Anjštajn naš zet, Tesla je naš, ali i do sada manje poznati Vedral je naše gore list.
Mnogi od posetilaca ovog bloga se sećaju zlatnih vremena JNA i služenja vojnog roka (za većinu ne baš naročito inspirativnog). Omiljene vojničke priče i legende, koje su se mogle čuti nakon vojničkih dana, su i one o „dobrovoljcima". Primera radi: dođe kapetan jednog dana pred četu i kaže: „Ima li ovde neko da zna francuski?" Brže bolje javi se njih nekoliko ponosnih znalaca, misleći da je to ulaznica za poziciju i mesto koje će olakšati služenje vojnog roka. Kad se dovoljno dobrovoljaca javi, onda kapetan kaže: „Stigao je ugalj, treba da istovari, hajdemo Francuzi za desetarom tim i tim, da istovarite onaj kamion tamo". Postoje bezbrojne varijacije na ovu temu.
Ali, iako je služenje vojnog roka ukinuto, vremena dobrovoljaca nisu prošla. Većina nas smo ovih meseci i godina dobrovoljci i volontiramo u disciplini davanja ličnih informacija. Naše volontiranje je manje ili više nesvesno, a informacije dajemo na različite strane. Delimo ih na društvenim mrežama, Internet pretraživačima, ali i jednostavnim surfovanjem, pristupom bežičnim mrežama, korišćenjem svojih mobilnih telefona ili drugih usluga.
Mesecima se spremam da napišem tekst o mladima, o adolescentima i onima koji tek to treba da postanu, pa sve odlažem. Kako krenem na temu emosa, nasilja, agresivnosti, želudac mi se pobuni, a glava kaže ovo je ogromna tema i ogroman problem, odakle početi?
U vreme bombardovanja, kada bi me neki od roditelja pitali za savet šta da urade sa sopstvenom decom koja se plaše, uvek bih odgovarala 'hej, deca