Osvanulo je divno, sučano jutro u Buenos Airesu. Sa prvim zracima sunca, krenula sam put nacionalnog aerodroma koji se nalazi u srcu grada. Prolazim ulicom u kojoj živi Lucila i uz put nailazim na sliku koja me je tako podsetila na centar Beograda u ranim jutarnjim satima – male prodavnice i pekare se lagano otvaraju, prodavci užurbano sređuju radnje, u vazduhu se oseća miris svežeg peciva i čuju se glasovi vozača koji su se tu na trenutak zaustavili kako bi isporučili robu.
Iskreno, ne mogu dočekati da stignem u Ušuaju. Posle gotovo 20 sati putovanja, neopohodan mi je osećaj da sam konačno tamo... Na putu ka aerodromu, prolazim ’favela’ distrikt koji se nalazi tačno ispod autoputa, što me je podsetilo na nekadašnje stanje ispod Gazele u Beogradu.
provalio sam jednu foru sa autoritarijancima, raznih fela i vrsta - naime, oni nastupaju prema vama sa neke visine, viču po običaju - iz nekog razloga, meni nejasnog, imaju običaj da arlauču na vas. pa onda, pežorativne reči koje vas umanjuju kao ličnost: vi ste male fukse, bitange, profuknjače... šta god, samo da vas umanji a sebe uvisi i učini se prividno nadmoćnim nad vama po pravilu udaranjem u srž vašeg kvaliteta kao bića, inteligencije ili ličnosti.
Ovde nema kraja inventivnosti koja je po svoj prilici genetska osobina narodna te proradi u odsudnom trenutku ... Tako se setiše, nadošlo im, uvideše da ovde u lokalu nema šanse da se nađe iko ko ume da rešava stvari.
Stiglo je leto i osim sezone letovanja tu je i ta nama dobro poznata sezona raznih jubileja i obljetnica.
Ej, prošlo je dvadeset godina od završetka ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini! Nije malo! Da ovo transponujemo u kontekst Drugog svetskog rata, ovo je već 1965. Bitlsi, Stonsi i Bejbi bumeri već uveliko haraju svetom a Rusi i Ameri su u svemiru ...
Ipak, na ex-Yu prostoru se ona simpatična ratna uzrečica "Neki ćemo da preživimo a neki ćete i da poginete." posle rata promenila u "Neki ćemo da slavimo a neki ćete i da tugujete." Dakle, ima ko će da slavi a ima ko će da tuguje, svako na svojim toponimima i svako više-manje u krugi svoje porodice (iliti naroda).
Ono što bi sada u Srbiji zaista moglo da bude konstatovano je sledeće:
U senci ovih "glamuroznih pojava" ostala je i godišnjica rođenja našeg nobelovca Ive Andrića i izdanje I kola sabranih dela Stanislava Vinavera, u redakciji profesora Gojka Tešića.