Nakon tri sata igranja, svetski šahovski prvak Gari Kasparov izgubio je prvu od šest partija u meču protiv IBM-ovog kompjutera Deep Blue 10. februara 1996. godine. Ovaj događaj je (ponovo) otvorio mnoga pitanja i dileme. Da li postoji veštačka inteligencija (engl. Artificial Intelligence - AI) tj. da li je ona stvarno moguća? Pitanje koje muči generacije računarskih i drugih naučnika. A ako je moguća, da li nam treba? Da li, osim što može biti korisna, može postati i opasna? Pitanje se, na prvi pogled, doima kao tehničko, ali istovremeno ima vrlo značajne društvene, etičke, religijske, pravne i druge aspekte. Da li, u budućnosti, inteligentne mašine mogu biti zloupotrebljene ili čak nadvladati i pokoriti čovečanstvo?
Odavno se lome koplja u naučnom svetu oko toga da li je veštačka inteligencija moguća. Da li mašine (računari) mogu da misle, donose odluke, opažaju, interaguju sa okolinom? A postoje neslaganja i oko bazične stvari: šta je to veštačka inteligencija u suštini tj. kako je precizno definisati.
Kao samoproklamovanom legalisti i "borcu za poštovanje zakonitosti" Košutinici dr Vojislavu svakako bi trebalo da bude u interesu da se teška hipoteka sumnje u umešanost u političku pozadinu ubistva Zorana Đinđića što pre otkloni ― ostaje, stoga, nejasno zašto se istom tako histerično opire?
Stepen moralne tuposti i političke arogancije prisutan u saopštenju DSS povodom krivične prijave koju su majka i sestra Zorana Đinđića podnele protiv Vojislava Koštunice, JSO i Ace Tomića ― pored toga što govori o šizofrenom raskoraku koji navedena grupacija građana ima sa realnošću ― svedoči, nažalost, i o nespremnosti srpskog društva (čitaj: vlasti) da učini nešto konkretno na uspostavljanju i očuvanju moralnog poretka kao neophodnog preduslova da bi jedno društvo uopšte moglo da se karakteriše kao pristojno i uređeno.
U poslednjih nekoliko dana bilo je mnogo vesti o zabrinjavajućoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji u zemlji , a mediji saopštavaju alarmantne podatke o rejtingu i plasmanu Srbije na svetskim rang listama po mnogim bitnim pokazateljima. Građani ne znaju gde su baš rangirani ali osećaju sve teškoće tranzicionih benefita i još uvek ćute. Zato mislim da je krajnje je vreme da Vlada Srbije obavesti javnost da je održala sednicu na kojoj je utvrdila konkretnu odgovornost, mere i rokove za izvlačenje zemlje iz nezavidnog položaja.
Draga Jelice, Biljana i ostali dragi prijatelji,
moje ime je Andjelka Kotević i član sam tima dežurnog centra „Halobeba”. Prijatno sam iznenađena željom da nam pomognete i iskreno se zahvaljujem svim blogerima i blogerkama u ime servisa „Halobeba”.
Znam da je ovih dana u modi da se salju nekakva otvorena pisma ali, ovo je nesto drugo…
Vracam se juce sa pijace..ne, ne vucem pune cegere, ja sam penzioner..a I vracam se po treci put, jer sam zaboravan..i, kroz kapima kise ovlazene naocari, ugledam na plocniku nesto sto odavno nisam video…pismo. Bela koverta, malo izgazena I umrljana, da je zgaze jos dve blatnjave patike, gotova je.
Sagnem se ( radoznalost je , cesto, jaca od lumbaga) I pogledam; nema adrese posiljaoca, okrenem, adresa primaoca razmazana pa se ne vidi, jedino sto se vidi je , rukom (!!!)
Ovo su bile reči moje mame. Zvuči konsternirajuće, ali to je bio njen odgovor na moja neslaganja s njenim argumentima u mojoj borbi za devojačka prava. Imala je taj roditeljski autoritet, ali nije trenirala strogoću. Veoma retko sam uspevala da joj promenim mišljenje, govorila mi je da od mog filozofiranja na temu dužeg ostanka napolju, farbanja kose, spavanja kod drugarice, itd. nema ništa. Tačka. Ali je slušala moje mišljenje o svemu tome, i u krajnjem slučaju mogla sam bar da zakolutam očima, kad ona verbalno ošine nekom roditeljskom. Tako sam ja još kod kuće u mladosti naučila sve o poštovanju autoriteta koji to zaslužuju, i strpljivo čekala one dane kad ću biti svoj gazda. Naučila sam i da kolutanje očima, taj miran, ali veoma izražajan znak neslaganja s nečim, nekad može da urodi plodom, jer je nakon naših prepirki mama znala malo i da popusti.
Ovih dana, temperatura visoka, pritisak povišen, lišće prestalo da opada. Svima su nam se vratile boje života, koje su trenutno nestale sa hladnim vremenom i zatvaranjem u kuće, koje obično nude malo Facebook-a, malo rialiti specijala. Slušam o čemu ljudi pričaju, šta misle, kada stignu to da rade.
Srpsko-hrvatski odnosi su uvek bili ključ mira, stabilnosti i bezbednosti regiona i šire, pa bi bilo normalno da su upravo Srbi i Hrvati najviše zainteresovani da oni uvek budu što je moguće bolji. Međutim, nije uvek bilo tako, pa i još nije, i upravo zbog toga oni koji se trude da civilizuju i uljude međusobne odnose zaslužuju najviše pohvale. Da su uvek kroz istoriju, dalju i bližu, na čelu oba naroda bili ljudi, ne bi ni bilo potrebno da na početku druge decenije 21.veka radimo ono što su moderni narodi davno učinili, dakle izvinjenje, žaljenje, utvrđivanje istine i pomirenje. U istoriji, kao i u životu pametni uvek moraju da ispravljaju ono što su neodgovorni, i budale upropastili.
Predsednici Tadić i Josipović su poručili da su odlukom da posete Ovčaru i Paulin Dvor, kao mesta stradanja pripadnika oba naroda, pokazali da nema sile koja će ih sprečiti da okončaju proces pomirenja.
"Niko ne treba da nas natera da budemo ljudi", a oni su pokazali da su državnici i ljudi.
Prema njihovim rečima, Hrvatska i Srbija će morati da sruše još mnoge barijere, a prvi i najvažniji korak u tom pravcu biće utvrđivanje istine o sudbini nestalih u ratu.
"Nema te politike koja će nas dvojicu sprečiti