Dokle će biti sranja u ovoj zemlji?
Danas se u Srbiji po prvi put slavi Nacionalni Dan Knjige. Na današnji dan, doduše po novom kalendaru, 1832. Godine je Dimitrije Davidović, knjažev sekretar, diplomata, ustavopisac i političar, čestitome knjazu Milošu Obrenoviću uputio pismo u kome mu je, savremenim rečnikom rečeno – predstavio projekat Narodne Biblioteke Srbije. Do sada se ovaj dan slavio kao dan pomenute institucije i svih njenih ogranaka koji se kapilarno Srbijom šire, a od danas i kao dan knjige u Srbiji.
(Edit: Narodna Biblioteka Srbije do 6. aprila skuplja knjige za biblioteke Pirota i Leskovca. Svi koji imate knjige bez kojih možete da živite, odnesite ih u Narodnu Biblioteku Srbije, čitaoci Pirota i Leskovca će vam sigurno biti zahvalni. )
Naravno, tim povodom i u to ime su, kao što red i običaj slavlja nalažu, održana brojna predavanja, izložbe, promocije, stručnjaci su se skupili u skupove, bilo je i koncerata, deca su saterana u biblioteke. Dakle, sve kao što treba.
Zaključak će, kao i obično, biti sažet: Ljudi danas ne čitaju dovoljno. Što je tačno. Višak je samo jedna reč, »danas«. Naime, ljudi nikad nisu čitali dovoljno, jer da jesu, ne bi pisci i pesnici krepavali od bede, tuberkuloze i ostalih boleština koje prate bogate duhom i siromašne materijalnim dobrima.
Dana 23. novembra u u 14 sati u konferencijskoj sali Skupstine grada Beograda odrzace se "Javna diskusija o odgovornosti za rusenje Vukovara". Tribinom ce biti obelezen 18. novembar dan secanja na zrtve Vukovara. Cilj tribine je da se pokrene javna debata u Srbiji o odgovornosti za rusenje ovog
Mislim, što da ne - nismo dugo pisali pismene radove na temu Proleća, zar ne?
Iako ovde kod nas na blogu (a generalno i u životu) postoji podela na ljude koji više vole zimu ili više vole leto, mislim da ćemo se složiti da je proleće jedino godišnje doba oko kojeg se većina slaže da je prijatno.
Pa, pošto je danaske, i zvanično, njegov prvi dan, da ga obeležim jednom dragom pesmom koja mi se, napola zaboravljena, ušunjala u misli jutros, kada su na jutarnjem programu po n-ti put ponovili da nam stiže proleće:
Ako sto hiljada ljudi živi stalno u strahu, oni proizvode kolektivnu atmosferu
koja pritiska grad kao veliki oblak. (Česlav Miloš)
Oprostite što kvarim idilu optimizma - ali osnovni utisak u 2014. za mene je
bio strah. Nikada se u ovoj zemlji, čini mi se, ljudi nisu više i temeljnije plašili.
Svega. A ponajviše sebe. Taj strah, koji gotovo da je mogao da se opipa pod prstima,
spustio se i na tu 2014.godinu kao veliki, teški, oblak.
Uz podsećanje na Njegoša i to kako - Strah čovjeku kalja obraz često -
Želim vam srećniju i HRABRIJU 2015!
...svakog dana jedno dete oboli, a svake nedelje jedno dete umre od raka u Srbiji.
... njih 60 odsto ima sreću da se izleči.
Na današnji dan se navršava tačno godinu dana od kako smo uspešno izveli akciju 1000 ždralova. Želim da vas podsetim na entuzijazam i snagu akcije koju smo kao građani sproveli u delo u najkraćem mogućem roku. Možda je vreme da opet svoju pozitivnu energiju usmerimo ka nekome. Ako imate predlog, ovo je blog gde ga možete iskazati. Moja je ideja da pokušamo da napravimo akciju koja bi skrenula pažnju na ljude koji se permanentno sklanjaju od očiju javnosti, a koji su prisutni svuda i na svakom mestu. Reč je o veteranima ratova koje Srbija "nije" vodila. Možda bismo barem na jedan dan mogli da usmerimo pažnju na ove naše sugrađane, ovog puta bez politike i bez rezerve. Onako kako smo pokazali da umemo.
Kišno velikopetkovsko jutro, tmurno i hladnjikavo ali to ne sme da omete kazivanje vedre i optimističke poruke o bratstvu, toleranciji i zbližavanju bez obzira na evidentne različitosti ... pa eto jedna mala etida poučna u svakom smislu i nadasve angažovana ...