ПРВИ ИНТЕРНЕТ-РАТ НА БАЛКАНУ
Прва ратна дешавања у Србији догодили су се на "Великој Мрежи", преко рачунара и уз коришћење врхунског знања електронике.
Узбудљива догађања почињу још 1997. године. Нове српске презентације и дискусионе форуме све чешће посећују "заклети Хрвати" и "прави Бошњаци" остављајући своје
U sredu 7. novembra ustao sam vrlo kasno. Dok sam išao Nevskim prospektom top sa Petropavlovske tvrđave oglasio je podne. Dan je bio turoban i hladan. Pred zatvorenim vratima Državne banke stajalo je nekoliko vojnika sa bajinetima na pušci.
"Kojoj strani pripadate?" upitao sam "Vladinoj?"
"Nema više vlade", odgovori jedan smejući se, "hvala bogu". To je bilo sve što sam mogao da saznam od njega. ..
Tramvaju su jurili Nevskim prospektom, a na njima su svud okolo visili ljudi, žene i dečaci. Radnje su bile otvorene, a svet na ulici bio je mirniji nego dan ranije..."
Džon Rid - Deset dana koji su potresli svet
Shane Patrick Lysaght MacGowan je rođen na božić,
25. 12. 1957.
5. oktobra 2004. u krugu kasarne Vojske Srbije na Topčideru ubijeni su vojnici Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović.
Država do danas još uvek nije pronašla i kaznila izvršioce ovog "samoubistva".
Gospodin Levi se prvi put maskirao sa pet godina. Našao je parče crepa na plaži koje je umočio u vodu i išarao se po licu. Kada je takav ušao u hotelski restoran jauci prisutnih delovali su kao da se izmasakrirao. Na školskim priredbama je bio gusar, nindža, dirigent i fudbaler. U gimnaziji se krio iza lika pank bubnjara, od šminke noseći samo krejon.
Svoj prvi novac je zaradio u zoo-vrtu Big Blue Bay noseći na sebi veliku kutiju Snooply kokica. Kostim je bio tako dizajniran da su ruke i noge bile njegove a oversize kutija i ukočene plastične kokice su mu stajale iznad glave. Prozore za oči imao je u oba slova O u natpisu. Kasnije te godine gospodin Levi je bio prvo ulični pa onda i cirkuski klovn a dve glavne zavrzlame su mu bile plišana pesnica koja izleće iz šešira i džep koji prska vodu. Kada je radio sa decom nije nosio šešir. Nosio je slojeve šminke, šareni kombinezon i crveni sunđerasti nos. Do kraja iste godine oprobao se i kao Deda Mraz, spavajući preko noći na jastuku koji je preko dana opasivao oko sebe. Gospodin Levi je živeo kao u bajci. Bio je Popaj i Petar Pan. Bio je jak i mlad. Bio je i sakriven iza radio talasa zabavljajući zaslužne. Duboko u moru sebe razbijan je o litice nevidljivog rastapanja, degeneracije. Ni gram negacije.
I, kaže mi, da proslavimo ovaj dan, kupila sam domaće kolače, znam da joj je kupila Slavica, u sobi su na radnom stolu, donesi ih. Taman što sam skinuo vijetnamku, priđem joj, zaboravio sam da joj je danas rođendan iako me J. na to nekoliko puta podsećala, i sveže ipečen hleb joj je poslala, poljubim je u rumeni pergament obraz i lako povučem za uši: Srećan ti rođendan i velika mi porasla. Nasmeje se. Donesem kolače, stavim džezvu za kafu, iz gornje fijoke izvadim staklenu prastaru pepeljaru i sednem na trosed. U glavi mi pet sati i trideset minuta kad moram da budem kod oftalmologa, kasnije saznajem, vidim, oftalmološkinja. Probudila sam se rano jutros, još je bio mrak, sanjala sam...nisam posle mogla oka da sklopim. San je laža a Bog je istina, zazveči mi u glavi Njegoš. Šta si sanjala?