Znam. Znam da ste je voleli, a da sada je volite sve manje. Znam i da ste nekada slušali svaku njenu reč, jedva je čekali, a sada za nju retko lepu reč nađete. Znam da ste joj verovali, a sada verujete da vas je baš ona razočarala. Znam i da se ovakve stvari ne pišu za rođendanski dan, ali mi smo je pravili zato da ona bude mesto gde ćemo moći da govorimo, pišemo, radimo ono što se drugde tada nije ni moglo ni smelo. Sem na Devedestdvojci. Na Radiju B92 koji danas slavi 25. rođendan.
Možete da ga ne volite, možete svašta da pričate, ali ja sam i dalje ponosna na to što sam bila među onima koji su pravili i napravili Radio B92. Ako nekoga boli to što nije sada onakav kakav je bio, onakav kakav smo želeli da bude, onakav kakav bi trebalo da jeste, boli mene i sve one koji su mu posvetili godine života, radeći na njemu i van onoga što se drugde radnim vremenom zove.
Ponosna sam na sve njih koji su ga voleli za koje je taj radio bio drugo ja. Ponosna na vreme koje je pokazalo da su na njemu radili dobri, kreativni, pametni ljudi, hrabri ljudi koji su i van radija bili ili jesu važni za ovu zemlju. Na Radio B92 su dolazili ljudi koji su želeli da rade drugačije, bolje, koji su na njemu tražili prostore kojih nigde drugde nije bilo. Zbog toga danas tako puno ljudi koji nešto znače u svojoj biografiji nose ime Radija B92.
Taj radio i ti ljudi su bili, i mahom i ostali, više od prijatelja. Zato što smo živeli zajedno, u redakciji smo provodili više vremena no u svojim kućama, znali smo sve o svakome, slavili smo zajedno rođendane, venčanja, položene ispite, dobro urađene poslove, prve rođene »redakcijske« bebe...Radili smo, u početku, pomoću štapa i kanapa, drugi su bili veliki, podržavani, iskusni, imali su sve što smo mi, »oni klinci«, mogli samo da sanjamo. Sve sem hrabrosti da budu više i da rastu svakog dana, uporno i sa dubokom verom da može još bolje.
To je bio radio na kome smo učili da budemo novinari, urednici, tonci, radio koji je rastao svakog dana zato što smo u njega ulagali i više no što smo znali da smemo ili umemo.
Zbog toga, svima onima koji smo ovaj radio pravili, koji smo za njega živeli, voleli ga, bili i ostali ponosni na njega – srećan rođendan!
Da, moja najveća želja u životu jeste da pronađu lek za autizam. Autizam je stanje, a ne bolest, ali se ja ipak nadam da će jednog dana pronaći lek koji će ljudima koji žive sa autizmom da olakša to stanje. Sigurna sam da bi mnogi od njih, kada bi mogli, rekli da žele isto.
Zašto o ovom pišem? Pa, pre neki dan sam na FB okačila vest o tome kako je možda pronađen lek za autizam. Jedna prijateljica, čiji sin takođe ima autizam, na to je rekla da joj je dosta eksperimenata sa našom decom I da misli da je sasvim u redu što su oni takvi kakvi jesu – posebni.
"Ne znam da li sam ikada, u ovom svetu sebičnih ambicija u kome sam živeo, sreo duh koji je bio više lišen misli o opštem dobru od njegovog. Poznavao sam mnogo ljudi koji su se uzdizali na račun ove zemlje, nanoseći joj zlo: to je uobičajena izopačenost."
Ovaj citat verno opisuje i današnju Srbiju, naročito povodom vesti o "udaljenju sa posla" specijalnog savetnika ministra zdravlja Ljubiše Milanovića.
Kad slušate muziku sa starih plejlista, a radite na asocijacije kao ja, kad na red dođe dobra stara stvar Lola, jedna od 500 najboljih pesama na svetu ( po Rolling Stone-u), setite se teksta te pesme koji može da vas prevari, kao mene pre mnogo godina, i počnete misliti o dvosmislenosti, u životu, filozofiji, literaturi, ljubavi, mržnji, laži, iskrenosti, znanju, neznanju, lepoti, ružnoći, stvarnosti, iluzijama...svaka ova reč može biti dvosmislena, i pod senkom zbunjenosti i jasnoće.
Godina bi, cini mi se, bila negde osamdeset cetvrta. Tako nekako.
Jedini krstić za označavanje koji mi je u secanju ostao kao marker a koji bi ukazivao na nekakvu kalendarsku odredenost jeste podatak da je Mika sledeceg jutra putovao na more.
Dakle - pocetak jula. Znam da se vracao sredinom tog meseca posle letovanja sa roditeljima pa je plan da onda putem noćnog voza/vlaka Beograd-Split a preko Bosne zapalimo zajedno.
Onomad sam po prvi put bio u Amsterdamu,
palnirao sam i ranije didem, al' takoe to kad se živi (i radi) u Srbiji...
Kao i svaki Balkanac, i ja sam imao predrasude,
koje su se na kraju pokazale i više nego ispravne!
Svaka ptica lepo peva, ali kos...
Била једном...
Neosetljivost na patnje drugih odraz je sebičnih i primitivnih društava. Agresija izazvana strahom od drugih i drugačijih, koja u ovom društvu očito nikog ne uznemirava, predstavlja poslednji stepenik ka otvorenom ispoljavanju fašizma.
Premijeru je smešno. Njegovom prezimenjaku na mestu ministra policije takođe je smešno. Predsednik se ne oseća nadležnim. Vučić verovatno štroji jaganjce - pošto je ovo prvi zabeleženi slučaj da on nema ambiciju da se u nešto lično umeša.
Sram da vas bude!
Ako ni za stid niste sposobni - stid me je i u vaše ime!
„Zato što je bio antifašista on 1936. odlazi u Španiju. Mislio je, mada u to nije bio u potpunosti uvjeren, da će fašizam, ako ne bude zaustavljen u Španiji, zagaditi cijeli svijet.
Po dolasku on u početku nije znao šta bi trebao raditi. Naravno on ništa nije znao ni o borbi, ni o ubijanju, ni o smrti. Ali on je bio dobrovoljac.
U španiji on je sreo ljude za koje je antifašizam bio život, san i hrana, ljude koji su neumorno radili na njegovoj pobjedi."
Španska lekcija, Milton „Milt" Volf (posljednji komandant bataljona Abraham Linkoln, XV Internacionalne brigade)