Tog 24. marta uopšte nisam morao ni da budem tu, ali pošto je splet okolnosti ipak doveo do toga da budem tu, odlučio sam da to bude na mojoj rodnoj Milji, kada je Leut već mora' potonut, treba' san ka' dobri barba ostat na njemu do kraja. Da će Leut potonuti bilo je jasno od prvog trenutka: ta zastarela oprema, haubice iz perioda kada je Crvena Armija oslobađala Beograd, protiv-vazdušna strategija koja je bila slična onoj kada je moj deda, oficir R., komandovao nad protiv-vazdušnom odbranom Kraljeva i južnom odbranom Srbije, prilikom bombardovanja ranije tokom stoleća, na proleće 58 godina ranije - dakle, strategija osloni se na čulo sluha. Bilo je očigledno da će nas pregaziti Ameri, razmišljao sam, dok sam se šetkao kroz Darkvud i gledao kako Jenea gomila opremu između poslednjeg naselja na mapi Beograda, i nesrećnog kamenoloma pod Straževicom, mesta koje će gađati toliko puta da će gotovo postati fizički čujno tužno izvijanje kamena i setni jek stare Šume pod nasiljem mašina. Predveče toga dana se dogodilo nešto što tokom čitavog perioda odrastanja, ovde u Šumi, nisam doživeo. Sve je utihnulo, apsolutno cela vaseljena. Zavladao je totalni i apsolutni muk, priroda je zamukla, stvorenja, lastavice, gugutke, dživdžani, psi lutalice, zrikavci, sve je apsolutno zaćutalo, izazivajući izrazito nemirnu i teskobnu tišinu, punu iščekivanja što ne donosi ništa dobro. Nedobro koje je oličavalo tuštu neprirodnu i antihumanu narav planetarne vrhuške - apsolut zla i neljudskosti u gaženju ka ostvarenju cilja. Cilj, misteriozni target, nije bilo samo rušenje jedne od poslednjih istočnoevropskih diktatura, cilj je bio nešto drugo, potmulo, iz duboke budućnosti, nešto što totalno nije hajalo za čoveka na zemlji, a pride pritisnuti ljušturom raspomamljene komunističke totalitarnosti koja isto tako hajala nije za čoveka na zemlji, pa čak i dotle ne da je, kritike radi, bila kadra da mu puca u glavu posred uskršnjeg praznovanja svetlosti resurekcije.
U proleće 1989. sam radio na filmu 'Panonski vrh' (u originalu Pannon csúcs). Fabula radnje filma nije bitna za ovu priču, ono što je bitno je da nam je trebao zatvor kao objekat. Naravno, ne sećam se koliko scena se u istom snimilo (mrzi me sada da kopam po papirima da tražim scenografski elaborat), ali se sećam da su nam, osim ćelije, "igrali" hodnici, kupatilo i dvorište. Osim toga to nije mogao biti makar kakav zatvor s obzirom da je radnja filma počinjala 1948.
Elem, da ne dužim, od suženog izbora marijaterezijanskih zatvora, izbor je pao na Zrenjaninski zatvor. Dobro je izgledao za naše potrebe, a upravnik se pokazao kao ljubazan i predusretljiv. Na sastanku na kome je posao ugovoren postavio je minimalne i razumne zahteve glede ponašanja ekipe -- držati je na neophodnom minimumu, organizovati ulaz/izlaz u većim grupama, ako baš ne može cela ekipa odjednom [naravno da ne može, moja (scena) mora biti prva, a nema smisla da ostali sede i vrte palčeve dok mi radimo] i, najvažnije, nikakav, ali nikakav kontakt sa zatvorenicima.
Danas dobila vest da je navodno zgrada za Predah u Šekspirovoj 8 otvorena.
Dali i u novine, evo koga interesuje da vidi:
https://www.blic.rs/vesti/beograd/vesic-novootvorena-ustanova-predah-jedna-od-najboljih-evropi/tr6273h
Ne kažu ništa o obimu radova ni zašto se toliko čekalo, nego eto, otvorili.
Danas se u Srbiji po prvi put slavi Nacionalni Dan Knjige. Na današnji dan, doduše po novom kalendaru, 1832. Godine je Dimitrije Davidović, knjažev sekretar, diplomata, ustavopisac i političar, čestitome knjazu Milošu Obrenoviću uputio pismo u kome mu je, savremenim rečnikom rečeno – predstavio projekat Narodne Biblioteke Srbije. Do sada se ovaj dan slavio kao dan pomenute institucije i svih njenih ogranaka koji se kapilarno Srbijom šire, a od danas i kao dan knjige u Srbiji.
(Edit: Narodna Biblioteka Srbije do 6. aprila skuplja knjige za biblioteke Pirota i Leskovca. Svi koji imate knjige bez kojih možete da živite, odnesite ih u Narodnu Biblioteku Srbije, čitaoci Pirota i Leskovca će vam sigurno biti zahvalni. )
Naravno, tim povodom i u to ime su, kao što red i običaj slavlja nalažu, održana brojna predavanja, izložbe, promocije, stručnjaci su se skupili u skupove, bilo je i koncerata, deca su saterana u biblioteke. Dakle, sve kao što treba.
Zaključak će, kao i obično, biti sažet: Ljudi danas ne čitaju dovoljno. Što je tačno. Višak je samo jedna reč, »danas«. Naime, ljudi nikad nisu čitali dovoljno, jer da jesu, ne bi pisci i pesnici krepavali od bede, tuberkuloze i ostalih boleština koje prate bogate duhom i siromašne materijalnim dobrima.
Da li znate da u Beogradu, na drugom kraju grada od mene, na jednom drvetu ima ispisana na francuskom poruka u stihovima za zenu koju je neko nekad mnogo voleo. Autor poruke pise o tome da je ona nekad davno dosla u njegov zivot, ocarala ga i darovala trenutke koje ne moze da zaboravi. Nada se da je negde srecna a jos vise se nada da je ziva. Reci su napisane crnim flomasterom na stablu, visoko ka krosnji. Drvo se nalazi blizu table "Bajfordova suma"
Na Novom Beogradu blizu Arene ako si u pravom trenutku tamo,ima klupa na kojoj sede devojcice i sapucu jedna drugoj tajne u
ako nemam slobodu da kažem šta mislim i koga volim... ako ne mogu da
uđem u pozorište jer koristim kolica ili u prodavnicu jer moja koža nije
dovoljno bela, da držim svog dečka za ruku i sa devojkom se poljubim jer je
volim... ako me tuku jer nisam kao svi, ako pripadam onima koji su Drugi i
Različiti... ako imam pravo da glasam a za sve ostalo ćutim, ako na mene
pokazuju prstom jer izgledam siromašno ili poštujem neki drugi praznik... ako
noću sanjam strah, a danju ga živim... ako se ne družim – ne zato što neću već
zato što me se drugi stide... ako nemam podršku jer se moj problem drugih ne
tiče... ako ne smem da kažem da mi je loše i da mi telo lomi virus... ako se
plašim od reči i pogleda, ako strepim od silovanja i batina...
AKO NE MOGU DA PLEŠEM
Pošao Sveti Sava preko jedne planine, pa srete đavola. Kad ga đavo ugleda, uplaši se i šćedne da pobegne, ali ne mogne, pa se tada sretnu na putu. Sveti Sava rekne đavolu: „Pomozi Bog!" a ovaj odgovori: „Nije ti za tim stalo."
- „Kako si?" reče Sveti Sava; a đavo mu odgovori: „Šta je tebi briga, kako sam."
- „Kuda hoćeš?" upita ga Sveti Sava; a ovaj odgovori: „Ni za tim ti nije stalo."
- „Šta bi radio?" reče Sveti Sava; a ovaj mu odgovori: „Radio bih bašču, kad bih imao mršave zemlje i takvog ortaka."
Onda Sveti Sava kaže đavolu: „Ako baš hoćeš da radiš baštu, evo sam ti ja ortak, no da se dogovorimo, kako ćemo i šta najpre sijati, i ko će sjeme nabavljati."
A đavo mu odgovori: „Ako me i mrzi s tobom raditi, i opet ti se pokoriti neću, ali hoću da načinimo ugovor, pa da otpočnemo raditi."