Pre tačno tri godine ubijen je Hrant Dink, novinar, intelektualac u najboljem smislu te reči, turski Jermenin. Kao sećanje na njega prevodim tekst kojim je grupa umetnika pod nazivom Kolektiv 19. januar propratila instalaciju napravljenu za godišnjicu njegove smrti. Instalacija se sastojala od blizu 8000 imena ubijenih (politička ubistva) od 12. septembra 1980. do tog momenta (broj je zapravo veći) ispisanih belim slovima na crnim karticama i pričvršćenih na crne zidove galerije. Međusobno su ovi kartončići bili povezani belim končićima.
Vratio sam se iz popodnevne školske smene i zatekao roditelje koji gledaju vesti o nekoj pucnjavi. „Pucali su ti na ovog iz Partizana", rekla mi je keva, a ja sam skamenjen na televiziji gledao slike Harisa Brkića (o tome šta je on osvojio i kako se bore za njegov život). Jedva sam uspeo da odem do svoje sobe gde sam nastavio da pratim šta se dešava. Sa suzama u očima, u sobi punoj njegovih postera, čekao sam svaku vest i nadao se da će se nešto promeniti i da će sve biti ok. Pa čak, i da više ne igra košarku.
Bila je to 1993. godina. Položio sam kasno za kola, sa 23 godine. Tata mi kupio veoma interesantnu bubu, koja je dovedena do vrhunca funkcionalnosti. Bila odličan auto koji je mogao da ide 140 na sat. Ofarbana u lepu bordonijansu, a imala je i niskoprofilne, doduše polovne mišelin gume.
Vraćao sam se sa elektronskog fakulteta. Početak oktobra je bio. Čim sam skrenuo iz Beogradske ulice ka mostu mladosti bio sam nemoćni svedok scene kako je iz parkiranog nadandžastog citroena zašao dečak koji u pokušaju da krene za ocem koji je krenuo do obližnjeg autoservisa. Kao na usporenom filmu sam glkedao kako ga je lada ispred mene udarila i odbacila nekoliko metara. Jeziva škripa kočnica mi i dan danas odjekuje u ušima. Sve se podesilo tako da vozač lade jednostavno nije imao šanse da izbegne udes. Dete je ležalo
( ...su nosili Zico, Maradona, Dejo, Pele, Piksi, Zidane, Platini...)
...godina kasnije...
Zvanicno: na pet-sest godina od Evropske Unije; Evro je preko 100.00 dinara; najbolji medju nama vec sedam godina lezi na groblju u Ruzveltovoj, cekajuci da se sretne sa paradigmom onog radnika iz fabrike u kojoj sat na ulazu nije mogao nikako da se popravi; demokratska vlast je stabilna i determinisana ka reformama, progresu
The architects of our doom
Around their tables sit
And in their thrones of power
Condemn those they've cast adrift
Echoes down the city street
Their harpies laughter rings
Waiting for the curtain call
Oblivious in the wings
Ako sto hiljada ljudi živi stalno u strahu, oni proizvode kolektivnu atmosferu
koja pritiska grad kao veliki oblak. (Česlav Miloš)
Oprostite što kvarim idilu optimizma - ali osnovni utisak u 2014. za mene je
bio strah. Nikada se u ovoj zemlji, čini mi se, ljudi nisu više i temeljnije plašili.
Svega. A ponajviše sebe. Taj strah, koji gotovo da je mogao da se opipa pod prstima,
spustio se i na tu 2014.godinu kao veliki, teški, oblak.
Uz podsećanje na Njegoša i to kako - Strah čovjeku kalja obraz često -
Želim vam srećniju i HRABRIJU 2015!