moj mlađi sin je otišao danas u milano
da se takmiči na evropskom prvenstu u irskom plesu.
nikad niko iz srbije se nije takmičio na tom nivou.
Ne znam da li je to bilo ovih dana , ali Bob Dilan je svirao na stadionu Galenike u Zemunu , Zvezda je bila na putu da osvoji Kup evropskih šampiona, ja sam još živeo u zabludi da ću kada izađem iz vojske sa kumom na Rodos na mesec dana. Pre nego krenem na fakultet.
Taj dan .., odnosno pravilnije je reći to veče, ma u stvari može da stoji i taj dan, šta ima veze .., e pa taj dan je jedini vremenski interval moga života koji sam u pedesetak teza bacio na papir.
Inače pamćenje imam krajnje selektivno, ali to što prođe te nekakve moje prioritetne filtere pamtim i dugo i u širokim zahvatima, takođe odlično pamtim i detalje, kao i periferiju događanja.
No zato npr. napamet znam samo tri telefonska broja.
Iako je tema bloga jedno veče/dan, u priču su se ubacile i druge stvari - detalji o ruti kojoj smo išli, događaji koji su vezani za određena mjesta, kratke i duže priče o ljudima koji su posredno ili neposredno vezani za temu i vjerovatno još po nešto.
Tako da sve u svemu pisanje se, kao što to obično i biva, otelo kontroli i otišlo u stranu od prvobitne namjere.
No šta je tu je -bujrum.
Gost autor: GajaR
Данас википедија слави свој 10. Рођендан. Дакле, славимо десет година успешног раста ове слободне енциклопедије, која је у међувремену постала пети најпосећенији сајт у свету.
Википедију на српском
Scena iz filma Hiroshima mon amour, Alan Renea (Alain Resnais)
Mnogi antropolozi veruju da je populacija ljudske vrste (homo sapiensa), pre oko 100 000 godina bila spala na oko 12 000 odraslih jedinki. Ovaj bottleneck u ljudskoj populaciji neki osporavaju, ali postoje brojne indikacije da je, negde u to vreme, broj ljudi na planeti bio veoma mali - uglavnom se sporovi vode
Na današnji dan bi uz srećniju genetsku predodređenost i pravilniju ishranu, Čarls Mingas, najveći džez kompozitor svih vremena, napunio devedeset godina. Verovatno bi se na rođendanu prisetili i Mingasovog pokojnog šefa, Djuka Elingtona. Koji je možda najveći džez kompozitor svih vremena. Ali treće mogućnosti nema.
Čarlsa Mingasa je otac tukao za svaku sitnicu. Naprimer, jer bi se upiškio u krevetu. To je ostavilo posledice. Izvesni teoretičari džeza tvrde da se svi džezeri dele na patetične i frustrirane. Nazvan The Angry Man of Jazz, ne samo jer je umeo da se maši sekire, Mingas je pripadao ovim drugim. Rođen u Nogalesu, Arizona, gradu koga preseca granica sa državom Sonora (delu sveta o kome uzgredno preporučujem da se čitalac obavestiti putem romana "2666"), Mingas će se Meksiku vraćati često a najzad i konačno. Srećom po muziku, a po svemu što znamo o Nogalesu i po sebe, odrastao je u ne previše udaljenom Los Anđelesu, u getu po imenu Vots (Watts). Vots je bio i ostao izvor svakojakih nevolja, ali i kuzina u kojoj je mešavina muzičkih uticaja, rasa i potrebe da se odatle pobegne proizvodila neprekidne erupcije muzičkih talenenata. Što se tiče nasleđa sa kojim je Mingas odrastao, dovoljno je reći da je Mingasov otac tek kao punoletan otkrio da nije belac, već vanbračno dete crnog roba, živevši do ovog otkrića uz majku Šveđanku i njenog neslutećeg muža, Nemca.
Još jednom, na današnji dan koji bi trebalo slaviti kao božić, jer na današnji dan je rođen bog, gospodar svetla - Nikola Tesla.
Taman sam završila izveštaj. Samo da ga pošaljem. Dok otvaram prozor za pisanje nove priče. Al' samo da pre toga odgovorim na par mejlova. I protrčim kroz blog i fejsbuk. Usput da pogledam i mejlove u susednom internet sandučetu. A, i da štuknem kroz podnevne vesti...Kad ono mrak. Mrk. Mraknuo ekran. Samo pocrneo. Pored njega je uvela i stona lampa. U trenutku. Nestao i tektonski poremećaj iz susedne sobe koji, upravo raspušteni Mali Sin, bez blama naziva muzikom. Zagrcnula se i ućutala i mašina za veš.Struja? Nema struje?!
Ima tome osam ili devet godina, ne znam tačno, znam da je bio četvrtak, kad su me Mira i Buba, zgrožene da ja ne idem na reke, pozvale na večernju turističku vožnju Dunavom i Savom. Brodom, naravno.
Mira je došla po mene i, budući da sam bila u bermudama i majici, vratila me da uzmem još nešto preko, jer na reci zna da bude hladno.
- Aman, ženo, pa trideset stepeni je... - no, ipak uzeh košulju.
Buba nas je sačekala na keju, ušli smo u brodić, naručile pićence, ja sam ponela nekakve kiflice, kao lanč paket - volim da jedem dok putujem i krenuli smo, tačno u 19 časova. Još je sunčano. Lepo.
Krenuli smo.