Iako bi svi kalendarski dani, bez obzira na svoje specifičnosti, trebalo da uživaju jednaka prava, ispada da ovo nije dan kao drugi dani u godini. Urezano je to u kolektivnu svest. Hteli to ili ne, zvona se i dalje klate i bruje isto, i, u taj bruj se samo površno i sporadično umeša žagor ovovremenih stvari.
I ovaj „taj dan“ poneo je dozu posebnosti. Mada pogled seže, makar potajno, ka Istoku, nastavilo se odlučno truckanje kaldrmom ka EUropi. Stigle su vesti iz briselske čekaonice, prevedene na ćirilicu... Neki vele da to jeste datum, samo u drugom obliku, neki vele da to još uvek nije datum, ali da je to jedno svakako poželjno stanje, neki vele da to nisu ni datum, ni stanje, nego da je to i dalje ipak samo polustanje i da bi to polustanje moglo godinama ostati takvo dok se zaista ne ispune određene stvari koje su uz američko nadgledanje dogovorene za briselskim astalom, a neki, pak, bez uvijanja, vele da je to golema istorijska pobeda... Do sada, koliko je samo poraza bilo na terenu, a pobeda u istoriji, tom velikom zemaljsko-nebeskom sajtu na kome srpski tabor ima sopstveni odeljak i podatke unosi tako da budu dopadljivi i podsticajni za svaku sledeću generaciju.
"Zahvaljujem se što ste mi pružili priliku da danas govorim. Pre skoro dve godine došla sam ovde kao optužena za učešće u zločinima protiv drugih ljudskih bića, pa čak i protiv čovečnosti. Došla sam iz dva razloga: da se suočim s ovim optužbama i da poštedim moj narod - jer je bilo jasno da bi oni platili cenu bilo čijeg nedolaska. Do sada sam imala priliku da preispitam ove optužbe i da ih, zajedno s mojim braniocima, proverim i procenim. Sada sam se uverila
Dana 23. novembra u u 14 sati u konferencijskoj sali Skupstine grada Beograda odrzace se "Javna diskusija o odgovornosti za rusenje Vukovara". Tribinom ce biti obelezen 18. novembar dan secanja na zrtve Vukovara. Cilj tribine je da se pokrene javna debata u Srbiji o odgovornosti za rusenje ovog
Mislim, što da ne - nismo dugo pisali pismene radove na temu Proleća, zar ne?
Iako ovde kod nas na blogu (a generalno i u životu) postoji podela na ljude koji više vole zimu ili više vole leto, mislim da ćemo se složiti da je proleće jedino godišnje doba oko kojeg se većina slaže da je prijatno.
Pa, pošto je danaske, i zvanično, njegov prvi dan, da ga obeležim jednom dragom pesmom koja mi se, napola zaboravljena, ušunjala u misli jutros, kada su na jutarnjem programu po n-ti put ponovili da nam stiže proleće:
...svakog dana jedno dete oboli, a svake nedelje jedno dete umre od raka u Srbiji.
... njih 60 odsto ima sreću da se izleči.
Ako sto hiljada ljudi živi stalno u strahu, oni proizvode kolektivnu atmosferu
koja pritiska grad kao veliki oblak. (Česlav Miloš)
Oprostite što kvarim idilu optimizma - ali osnovni utisak u 2014. za mene je
bio strah. Nikada se u ovoj zemlji, čini mi se, ljudi nisu više i temeljnije plašili.
Svega. A ponajviše sebe. Taj strah, koji gotovo da je mogao da se opipa pod prstima,
spustio se i na tu 2014.godinu kao veliki, teški, oblak.
Uz podsećanje na Njegoša i to kako - Strah čovjeku kalja obraz često -
Želim vam srećniju i HRABRIJU 2015!
Kraj je jos jedne godine. Ispraticemo ovu veoma neprijatnu i tuznu 2009. A docekacemo jednu svezu neuprljanu, sasvim novu 2010. Naravno, ja u ovo vreme svu depresiju i iskrenu licnu tugu, nad jos jednom protracenom i na pravdi Boga spiskanom godinom, lecim takozvanim novogodisnjim rezolucijama u kojima sam samcijat, u mraku sobe koju samo ekran monitora osvetljava, sam sa sobom, sebi svecano obecavam da cu...
Na današnji dan se navršava tačno godinu dana od kako smo uspešno izveli akciju 1000 ždralova. Želim da vas podsetim na entuzijazam i snagu akcije koju smo kao građani sproveli u delo u najkraćem mogućem roku. Možda je vreme da opet svoju pozitivnu energiju usmerimo ka nekome. Ako imate predlog, ovo je blog gde ga možete iskazati. Moja je ideja da pokušamo da napravimo akciju koja bi skrenula pažnju na ljude koji se permanentno sklanjaju od očiju javnosti, a koji su prisutni svuda i na svakom mestu. Reč je o veteranima ratova koje Srbija "nije" vodila. Možda bismo barem na jedan dan mogli da usmerimo pažnju na ove naše sugrađane, ovog puta bez politike i bez rezerve. Onako kako smo pokazali da umemo.