I ovog 9. maja, za DAN POBEDE nad fašizmom, nimalo ili vrlo skromno o partizanskom antifašističkom pokretu, o narodnooslobodilačkoj borbi, o hijadama i hiljadama poginulih i ranjenih partizanki i partizana svih nacionalnosti, o komandantima formata Peke Dapčevića ili Koče Popovića, o Josipu Brozu Titu, o jedinim i STVARNIM pobednicima u II svetskom ratu na ovim prostorima...
Umesto svega toga dobili smo bledu kopiju ruske verzije obeležavanja Dana pobede, iako
"Jedna kletvena pločica, četvrti vek pre Hrista, ostavljena u Serapisovom hramu: ....Onako kako on nanese nepravdu meni i mojoj deci, tako neka Serapis i bogovi učine da njega ne sahrane rođena deca te da ni on sam ne mogne sahraniti svoje roditelje. Dokle god ova moja optužba protiv njega ovde leži, neka ga najcrnje muke snalaze, kako na kopnu tako i na moru...
Gospodin Levi se prvi put maskirao sa pet godina. Našao je parče crepa na plaži koje je umočio u vodu i išarao se po licu. Kada je takav ušao u hotelski restoran jauci prisutnih delovali su kao da se izmasakrirao. Na školskim priredbama je bio gusar, nindža, dirigent i fudbaler. U gimnaziji se krio iza lika pank bubnjara, od šminke noseći samo krejon.
Svoj prvi novac je zaradio u zoo-vrtu Big Blue Bay noseći na sebi veliku kutiju Snooply kokica. Kostim je bio tako dizajniran da su ruke i noge bile njegove a oversize kutija i ukočene plastične kokice su mu stajale iznad glave. Prozore za oči imao je u oba slova O u natpisu. Kasnije te godine gospodin Levi je bio prvo ulični pa onda i cirkuski klovn a dve glavne zavrzlame su mu bile plišana pesnica koja izleće iz šešira i džep koji prska vodu. Kada je radio sa decom nije nosio šešir. Nosio je slojeve šminke, šareni kombinezon i crveni sunđerasti nos. Do kraja iste godine oprobao se i kao Deda Mraz, spavajući preko noći na jastuku koji je preko dana opasivao oko sebe. Gospodin Levi je živeo kao u bajci. Bio je Popaj i Petar Pan. Bio je jak i mlad. Bio je i sakriven iza radio talasa zabavljajući zaslužne. Duboko u moru sebe razbijan je o litice nevidljivog rastapanja, degeneracije. Ni gram negacije.
МИЛОСРДНИ И БЛАЖЕНИ
АКО ПРОШЛОСТ ПОСТОЈИ...
Инквизитор О`Брајен пита Винстона
«- ...До овог тренутка ниси ни размишљао шта значи постојање. Формулисаћу прецизније. Да ли прошлост постоји конкретно, у простору? Да ли негде постоји неко место, неки свет чврстих предмета, где се прошлост још увек одвија?
- Не.
-
Pripadnici odeljenja za privredni kriminal Uprave kriminalističke
Kažu, opet bismo poslali decu da ginu!
Razgovaram sa nekim poznanicima o 27. martu. A to nije prvi put da se nalazim u takvom razgovoru na tu temu (sa nedoumicama koje su pomenute u narednim rečenicama i pasusima). Zastupaju sagovornici onu već opšteprihvaćenu i kanonizovanu tezu da je 27. mart 1941. godine, sa onim "bolje grob nego rob", apsolutno i nepobitno moralan čin, i izbor koji nema alternative.
Šta se tada desilo?
Probijanje teške kapije tamnice balvanom trajalo je celih deset godina. Kad je kapija probijena izmešali su se tamničari i utamničeni. Jedni su jurili ovamo, drugi tamo. Na kraju su se spojili u jednu masu, usplahirenu. Jedni zadovoljni što su oslobođeni, drugi zadovoljni jer ih ovi oslobođeni nisu dirali uprkos desetogodišnjim mučenjima.
Težina kapije, ali i težina balvana stvorili su generaciju umornih. Stvar je potrajala jedno vreme, na onom početnom poletu zbog otvaranja kapije. A onda se kapija zatvorila opet, sama od sebe. Zaboravili