Taman kad pomislim da me u ovoj državi i od ove države ništa više ne može iznenaditi, iza ćoška me sačeka i po glavi opali neka nova nebuloza.
Kada sam na društvenim mrežama naišla na vest da je turistička inspekcija napisala prekršajnu prijavu profesoru istorije u OŠ "Despot Stefan Lazarević" zbog toga što se drznuo đacima čas održati na Kalemegdanu, kao i da ga je Prekršajni sud potom oglasio krivim zato što je "pružao usluge turističkog vodiča, odnosno informacije o kulturnoistorijskim karakteristikama lokaliteta grupi dece učesnika manifestacije 'Mala matura – veliko srce', a ne ispunjava propisane uslove iz Zakona o turizmu", prvo sam pomislila da je vest preuzeta s Njuz.net-a.
Nije.
Preuzeta je iz „Politike“, koja je objavila i sliku ovog "okorelog kriminalca".
Žarka Obradovića, sada već bivšeg ministra prosvete, ponajviše ću pamtiti prema jednoj od njegovih poslednjih izjava, koja je otprilike glasila: "Naše školstvo je na nivou EU standarda." Podsetio me na mog omiljenog ministra svih vremena, Tomicu Milosavljevića, koji je stalno tvrdio isto za naše zdravstvo. A kad ga čovek pita odakle mu ta ideja, on kaže: zakoni i propisi su evropski, statistički podaci prate evropski prosek… i sve tako nekako razne papire nabraja. Kad mu skrenete pažnju da je to tako na papiru, ali da to veze sa onim što se u praksi dešava nema, on kaže: "Pre mene nije postojalo ni na papiru!" (Baš tako, s uzvičnikom kaže.)
E, tako i ovaj, sada već bivši ministar prosvete. Za sobom ostavlja prosvetu koja je na papirima na nivou EU standarda, a u praksi se apsolutno svi elementi tog sistema za glavu hvataju i kose čupaju, i deca i roditelji i nastavnici.
Da se sloboda uvek iznova osvaja i da se za znanje uvek ponovo bori, najbolje pokazuje jedan primer obrazovne aktivnosti na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Ugledna škola. Što bi jedan moj drugar i tamošnji predavač rekao: "u odnosu na druge državne fakultete ovaj naš je berklijevski liberalan". Dakle, relativna stvar.
Ali ostavimo ocenu liberalnosti i progresivnosti za kasnije, nakon što vidimo kakav je pedagoški doprinos ove ustanove ispitivanju teme poput "seksualnih devijacija".
Integralni tekst saopštenja je dodat i u nastavku ovog blog posta, kao i odgovor na ovu pohvalnu inicijativu Fakulteta političkih nauka.
Volim da radim dokumentarne filmove. Takođe, volim istoriju. Još od filma „Tako, a ne inače", nisam imao priliku da radim istorijski dokumentarac. Pružena mi je prilika ponovo i dao sam sve od sebe da je iskoristim najbolje što mogu. U jednom od prethodnih blogova sam stavio insert baš iz tog filma. Doduše, kao ilustraciju za nešto drugo
Dere se neko... Neka budala se dere. Mora biti da je budala. U stvari - dve budale, najmanje. Pročkiljim na jedno oko i pogledam na sat na kaseti koja mi je pored glave: pola šest.
PA POLA SEDAM IM MAJKI MAJČINIH DA IM MAJKI ...
O jebem ti život i svet u kome se budale svađaju nedeljom u pola šest kad će truba tek za pola sata?! Vidim da su još neki poustajali I gledaju kroz prozor scenu koja se odigrava ispred paviljona: dvojica se, otimajući se oko nečega što ne vidim onako podignut na lakat , psuju na stranom jeziku.
„Šta je ovo, koji im je qrac?" - pitam.
„A ništa, treba drva da se cepaju." - sležući ramenima kaže mi nepoznati, plećati momak.
„Mmmm, znam." - kažem pokrivajući se po glavi. „Niko neće... Pa i ja bih nekom jebo mater da me sad na ciču istera."
Pogleda me sa smeškom. „Ma jok Oni se otimaju za sekiru. Slovenci." - slegne ramenima. - "Ustaju u pet da bi se domogli sekire."
Tog dana sam saznao da su nas u goste primili pripadnici odeljenja alpskih izviđača. Ili čete, možda. Nisu baš svi bili Slovenci, a samo su šestorica bilo reprezentativci u nordijskim disciplinama. Nisam ni zano da se Jugosalvija takmiči u nordijskim disciplinama?! Čak ni da je cepanje drva zorom po ciči jedna od njih.
...
Čast mi je i zadovoljstvo da ugostim gosta autora pod nadimkom Shmoo.
Uživajte!
Мислили сте да нећемо одржати тај ритам од два лингвистичка блога недељно?
Е па преварили сте се.
Слушајући последњи лингвистички видео прилог блогоколеге Драгана
Vuk i Šešelj još su bili u velikoj ljubavi, kumovi, vođe Srpskog četničkog pokreta koji su upravo preoteli od Mirka Jovića, glumca sa satom na ruci u filmu Kosovski boj (samo su im Turci bili lepi a za Srbe su uzeli neke Cigane iz predgrađa Prištine, onda smo se mi javili dobrovoljno) i otpravnika vozova u Staroj Pazovi (to je kreativan pos'o: voz mož' da pustiš a mož i da ne pustiš). A možda se
Ne volim da ostavljam stvari nedovršene, nezaokružene...
Kažu da u državama u kojima se pravi više bogomolja nego proizvodnih pogona i fabrika, narodu ostaje samo da se moli Bogu, pa valjda zato nam na vreme uvedoše veronauku u škole .Ali ni to ne pomože da se preduprede sve negativne posledice tranzicionih eksperimenata , pa umesto proizvodnje materijalnih dobara proizvedoše se gubitnici u svim oblastima. Umesto novog morala dobismo nemoral, umesto vrednosti obezvređivanje svega, a to se nabolje vidi i najviše reflektuje na omladini i deci, ne zato što su loša rođena već što se o njima nije i ne vodi briga.
Zaista je krajnje vreme da se svi pozabave kakvo nam je školstvo, kakvo kućno i školsko vaspitanje dece i što se svi, počev od roditelja do ministarstva prave blesavi i neće da vide ono što se iz aviona vidi.