Zinaid Miki Memišević 1950-2023
Da, znam da ti to nije bio "glavni" poziv, da si ovde bio poznatiji kao glumac, ali, za mene i moje drugare iz odeljenja uvek ćeš ostati Profesor. Sa velikim P.
Onaj, koji je ušetao, tog prvog časa, vitak i mlad, u džinsu, bacio dnevnik o katedru, saopštio nam svima da unapred imamo zaključene petice iz njegovog predmeta i onda krenuo da nas proziva: "A kako se VI zovete?!"
Gledali smo, zbunjeni, to čudo, ne mnogo starije od nas, koje se nama, uglavnom klinkama (većinski žensko odeljenje) obraća sa "VI".
Bilo je to davne 1980. Bili smo "Šuvarice", druga generacija, upisani u treću godinu XIII beogradske gimnazije na smer spiker-voditelj. Jedan od predmeta toliko novih da ne da nije imao udžbenike, nego, verovatno, ni jasno definisan program, bila je "Scenska kultura". Na sreću moje generacije, za profesora iste dodeljen nam je veliki Zinaid Memišević.
НИН - УЖИ ИЗБОР ОД 12 РОМАНА
Агора је најавила ново дело ВЛАДИМИРА ПИШТАЛА (Сарајево, 1960) као „књигу о жени, о Боки, о свету“, запазивши да прави широк културолошки захват, од барока – доба раног просветитељства, масовног ропства и грађења светског система, па све до Наполеоновог освајања Пераста.
Као причу о Европи, Африци
******
Na primer Saltaire.
Kad je Davidu Hockneyju dosadila California, vratio se u Zavicaj, gde je svetlo difuzno i emocije prigusene. Tamo gde je sa Jonathanom Silverom napravio Saltaire Galleries - iskustvo slicno religijskom.
Jos na ulazu fabriku sa pocetka 19. veka miris ljiljana se mesa sa mirisom masinskog ulja i zvucima opere. Uvek pocnem od podruma.
svetla sa krovova automobila
pripiti zaštitnici građana
delioci modrica
ustaljene putanje kretanja
od pacova do tastera
sitnih dilera
u službi aparata
od naselja do naselja
dan je bio surovo lep,
oblaci su mileli po Dusk Blue svodu,
raspasanom od tragova aviona,
oslobođenom od vetrova
i sve je bilo utopijski fino.
sada ti naslućuješ bajku
ali dobijaš nešto drugo
od čega će ti jaja pobeći gore
i zubi zacvileti kao zarđala kapija.
Oh, the band marched on in formation, the brass was phasing tunes I couldn't place. Windows open and raining in Maroon, yellow, blue, gold and gray.
The drunks were ricocheting,the old buildings downtown, empty so, long ago, windows broken and dreaming, so happy to leave what was my home
With a sky blue sky, This rotten time. Wouldn't seem so bad to me now.
Oh, I didn't die, I should be satisfied
I survived, That's good enough for now