Dobar deo života sam proveo u Ateljeu 212. Čak mogu reći da kad pomislim na pozorište, pomislim na Atelje. Još u mladosti sam odlazio na predstave zahvaljujući kartama koje je otac jednog mog prijatelja dobijao preko sindikata. Zbog tadašnje mladosti najverovatnije nisam razumeo sve što je iz grla glumaca dopiralo do mene ali sam uprkos tome srećan što sam odrastao baš uz tu prašinu, pokretni krov, miris i najvećim delom magiju velikana. Kasnije su ta odlaženja u Atelje postala nezaobilazna potreba, pa sam neke predstave gledao po nekoliko puta. Šta neke? Skoro sve.
Milan Nikolić
"Umetnost je ono što ja činim drugima, kultura je ono što drugi čine meni"
Branislav Dimitrijević
"Kada veroučitelj kaže učeniku da dobri ljudi idu u raj, onda on upali tv i kroz reality programe gleda - raj"
Almost
"Ta ja nisam hteo
ništa drugo
nego da pokušam proživeti
ono
što je
samo od sebe
htelo
da izbija
iz mene.
Zašto je to bilo tako mnogo teško?"
...
Kad pesnici pišu romane, oni obično postupaju tako kao da su Bog, i kao da mogu poneku ljudsku povest da obuhvate celu celcatu pogledom, i da je shvate, i da je tako predstave kao da je bog priča samome sebi, bez ikakvih velova, pošto je on svugde i na svakome mestu. To ja ne mogu, kao što to uopšte pesnici ne mogu.
Architecture in Yugoslavia 1948 -- 1980
Exhibition open July 15, 2018, through January 13, 2019.
Kao što reče Radovan onomad - "To je istina ali to su mi amputirali!" - i ministar kulture Srbije Bratislav Petković kaže da je njegova izjava o poželjnoj patriotskoj kulturi izvađena iz konteksta ali je aktuelna i korektna.
I šta još kaže ministar Petković?
Srpsko društvo se doslovce raspalo. Političke stranke obesmislile su demokratiju, ekonomisti ekonomiju, ljudi u kulturi više ne veruju u vlastitu misiju a novinari u moć medija da išta menjaju. U tom kontekstu, oproštaj od Nebojše Popova oproštaj je sa jednim od poslednjih predstavnika generacije javnih intelektualaca koji su verovali u vlastitu društvenu ulogu. Koji nisu tražili smisao već su ga stvarali ― ubeđeni da će naše društvo biti upravo onakvo kakvi smo i mi u njemu. Koji nisu pasivno prihvatali mišljenje većine. Koji su postavljali pitanja. Izražavali sumnju. Apelovali. Protestvovali... Jednom, kad opet rešimo da postanemo društvo, toga ćemo se svakako setiti ― do tada, putujte gospodine Popov u vašu Republiku...
Predsednik Srbije Boris Tadić izjavio je u Skupštini Srbije: „Nije vreme za veliki patriotizam, vreme je za velika dela”.
Nema sumnje da je predsednik mislio da nema velike koristi od busanja u patriotizam, da je vreme da se mnogo više uradi u interesu budućnosti Srbije i njenih građana. Svakako da bi jedno od tih velikih dela bilo upravo „lišavanje Srbije nacionalnih konflikata u koje je decenijama bila uronjena, ne samo sa susedima, već i sa velikim silama. „
Ovih dana razmišljam o muzejima, izložbama, slika, fotografija... Počelo je sve lepo, jer mi na pamet bila izložba fotografija Českih majstora iz 20-og veka koju sam posetila u Bonnu u muzeju Art and Exhibition Hall of the Federal Republic of Germany . Divne fotografije.
A onda sam se setila jedne fotografije Kevin
Korto. Izgubili su mi sabrana dela. A mogao bih da ih čitam do besvesti. I to najradije onu crno-belu verziju iz Stripoteke koja se čita sa cvikerima za sunce, zbog zaslepljujuće svetlosti koja izbija iz crteža. Pazi, Korto i Raspućin... Kakav je ono crtež?
Remark. Progutao sam ga u dahu i na posletku proživeo 'Noć u Lisabonu'. Samo što je u mom slučaju to bila noć u Budimpešti. I sad mi nema 'Tri ratna