Претпоставимо да је ово прича неког мог или вашег другара, боље ће звучати. Иде овако:
ЉУБАВ У ДОБА КОРОНЕ
Трећег месеца ере „короне“ зидови су почели да га стежу, а таваница као да се опасно приближавала па се сагињао кад пролази испод лустера. Изашао је али не вреди: кафићи једва да раде, сплавови су „резерве“ за уходана друштва, улице празне – нема где да се лансира.
И ту он, из досаде, почне да убада телефонске бројеве. Онако отприлике, на осећај. Чека да се јави глас, или гласић, спремио причу са варијацијама. Прва два-три – ништа, нервозне гласине, бесне на свет и свемир. Тек четврти зов, јави се прозукао мушки глас. Овај је кандидат за корону, помислио је и отплео причу:
- Господине... Нашао сам ташну, или je то ташница, са вашим бројем телефона у њој.
- Мој број у ташници?
Задршка, присећање, па решење: дај даље!
- Лана, то је нешто твоје. Тебе траже.
Дај то лане, помислио је. Такве тражим!
gošća autorka: Aleksandra Aksentijević
Pisanje kratke priče u američkom kontekstu neretko podrazumeva posustajanje pod teretom žanra. Nasuprot realističnosti i jasnom i ekonomičnom izrazu s jedne, stoje fantastične i horor priče, koje obično podrazumevaju sopstvene pripovedne univerzume, ali i izazov ugađanja specifičnoj i zahtevnoj publici koja prati ove žanrove, s druge strane. Karmen Marija Mačado, mlada američka autorka čija je prva zbirka iz 2017. godine Njeno telo i druge žurke nedavno objavljena u izdanju Štrika, ne libi se da se pišući kratku priču osloni na bogatu tradiciju horora, fantastike i gotskog romana, istovremeno kreirajući drugačiji, eklektični stil pisanja, atipičan za žanrovsku prozu.
Ne znam za druge gradove, ali nesto primecujem poslednjih godina u Beogradu, vise nego ikad pre. Automobili, guzve, ljudi, nervoza u vazduhu i vrlo retko da sretnem osobe koje znam makar iz vidjenja na ulici. Sta se ovo desava? Gde su poznata lica, ko su ovi ljudi koje ne poznajem?
Beograd pocinje da mi lici na londonski tjub (metro). Ljudi okrenuti sami sebi i svom mikro svetu. Razlika je sto tamo vecinom cute a ovi ljudi su glasni, nametljivi, nepoznati…strani neki svet u sred sopstvenog dvorista. Kad sam poslednji put sela sa nekim negde pa ugledala poznato lice? Desava se…ali
Šta da se radi...?
Koliko se uspelo da se isprate raznoliki komentari, ugao iz kog su komentrisali "Crveni" je ugao iz kog verovatno niko, makar iz sfere kulture još nije komentarisao to jest "otkrio" slučaj. A i kako bi tj. kako će, kad se većinski stoji baš u tom mrtvom-mrtvosanom uglu iz kog se, eto, "ne vidi" o čemu se sve tu radi? To jest kada i kulturna proizvodnja i proizvođači funkcionišu najviše zahvaljujući svojim klasnim interesima, dispozicijama i predispozicijama - pristajanjem na pripadajući specijalan trening i tretman, pre svega u školovanju
Iskreno, odahnuli smo. Neki nepodnošljivi osećaji tipa neurađenog domaćeg, nemarom nevraćene knjige u školsku biblioteku ili namerom nevraćene prijatelju, osećaji izgovora tipa „doći ću sigurno ali ako ne dođem" ili „istina nam je važnija od uspeha osim u slučajevima kad je uspeh važniji od isitne", sve nas je to netragom napustilo kad smo čuli rezultate lokalnih izbora u Hrvatskoj. Zahvaljujemo (bosnizam od zavaljujemo) pakosno i Radničkoj fronti što se toliko trudi da nestane sa scene buržoaskog parlamentarizma, malo je previše za gledati šetkanje u takvom političkom
Jedan mi je dnevni list tražio intervju "o svemu osim o politici", pa pošto su u nedostatku prostora objavili 1/3 teksta, ceo intervju stavljam ođe, čisto da se ne baci.
Fašizam , Harold Pinter i Maratonci
Poslednjih meseci bio sam učesnik showcasova u Krakovu,Jerusalimu i Saint Petersburgu i odgledao pedesetak predivnih bendova i solista.